PET
Jovićev poučak
Hrvatska je već pomalo zaboravila na ime novinara Josipa Jovića. On je bio poznat po svom novopečenom batinaškom hrvatskom stilu. Negdašnji sekretar partijske ćelije u Slobodnoj Dalmaciji, koji je na posljednji Badnjak popodne, pred pad komunizma, sazvao sastanak svojih drugara, odlučio je dokazati svoju privrženost hrvatstvu i katolicizmu. Učinio je to istom komunističkom metodologijom, samo s promijenjenim predznakom. Jedna od njegovih poznatih teza bila je i ona kako su svi Tuđmanovi politički protivnici bili protiv proglašenja Hrvatske države zato što je nisu proglasili oni. Stvoren je kriterij po kojem nije bitno što tko govori, nego zašto to govori. Svaka kritika HDZ-a i Tuđmana proglašavana je zavišću zbog toga što drugi nisu Tuđman. Tko god je kritizirao Tuđmana optuživan je da to čini zato što (više) nije u Tuđmanovoj milosti, a što se odražavalo na dužnostima unutar političkog sustava. Ta se pogubna logika nastavlja i danas. Tko god kritizira ili upozorava na propuste ili pogreške današnjih vlastodržaca, čini to zato što nije dobio ovo ili ono “zasluženo mjesto”. Na taj se način najbolje ušutkavaju rasprave o argumentima i činjenicama na koje nema pravog odgovora. Takva medijska kakofonija i danas onemogućuje demokratsku raspravu, tražeći unaprijed opredjeljenje za ovu ili onu osobu, ili pak za ovu ili onu političku liniju.
SUB
Kaznena odgovrnost
U Hrvatskoj se danima vodi rasprava o tome tko je odgovoran politički, ali i pravno, za brojna neprocesuiranja kaznenih djela. Na primjer, tko je znao, a nije prijavio kaznena djela ratnih zločina, ne samo poslije Drugog svjetskog rata, koja ne zastarijevaju. Čemu uopće Hrvatska ima kazneni zakon ili zakon o kaznenom postupku kada se tih zakona ne pridržavaju oni koji se nalaze na čelu hrvatskih vlasti, a morali bi ih provoditi. Tako se na primjer prigovara Državnom odvjetništvu sporost u rješavanju afere kamioni. Mesić je navodno znao već četiri godine za tu aferu, jer ga je glavni inspektor hrvatskih oružanih snaga general Milićević, kao vrhovnog zapovjednika, o tome obavijestio. Pouzdani izvori kažu da je Milićević prije tri i pol godine obavijestio i Sanadera, koji mu je bijesno, pred svjedocima, rekao kako o tome mora razgovarati s Rončevićem kao nadležnim ministrom (sic!). Zakon o kaznenom postupku kaže drugačije. U čl. 171. ZKP-a piše: “Sva tijela državne vlasti i sve pravne osobe dužne su prijaviti kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti, koja su im dojavljena ili su sami za njih saznali.” Ako to ne učine, kazneni zakon predviđa i oštre sankcije. U čl. 300./1, naime, stoji: “Tko zna da je počinjeno teško kazneno djelo, pa to ne prijavi iako zna da bi takvom prijavom bilo omogućeno ili znatno olakšano otkrivanje djela ili počinitelja, a za to djelo je zakonom propisana kazna dugotrajnog zatvora, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do 3 godine”. Naši političari su, dakle, znali za kaznena djela, ali to nisu prijavljivali nadležnim institucijama sustava (državno odvjetništvo i MUP), kao što su morali i trebali, nego su podatke koristili za međusobne političke obračune. Državno odvjetništvo posljednje je saznalo za aferu kamioni, i to iz Jutarnjeg lista, iz malog člančića objavljenog 7. 12. 2007. Jao državi u kojoj Državno odvjetništvo mora inicirati istrage temeljem novinskih članaka, a pojedinci i državne institucije šute. Nemojmo se čuditi kako politički “špekulanti” šire glasine da je do sukoba Mesića i Sanadera (Rončevića) došlo zato što je jedan “preferirao” jednu firmu, a drugi drugu iz čisto “opipljivih razloga”.
UTO
Mesić u Jasenovcu
Trenutačni nam se predsjednik tovariš Mesić poslužio Jasenovcem za politički obračun s neistomišljenicima. Jasenovac je nadasve mjesto šutnje i pijeteta. To od nas traži mučeništvo nevinih žrtava. Velika je to ljaga na hrvatskom nacionalnom biću koja godinama frustrira svakog dobronamjernog hrvatskog građanina. Bez obzira na blebetanja Vukojevića i sličnih, Jasenovac je najveće stratište nevinih u Hrvatskoj povijesti. Zloupotrijebiti Jasenovac na način na koji je to učinio Mesić degutantno je i besprizorno. S takvim ponašanjem ne treba polemizirati, ali na njega treba upozoriti. Vrijeme komunizma očito još nije prošlo u nekim glavama, a Mesić je tome najbolji hodajući dokaz.
PON
Mali tumači velikih misli
Čitajući današnji Večernjak i tekst Jasmine Popović o “Mesićevu obračunu s protivnicima u Jasenovcu” dobivam osjećaj mučnine. Ne zbog izgovorenog u Jasenovcu, nego zbog toga kako mali tumači tumače njegove misli. To tako podsjeća na komunističko novinarstvo, kada je postojala cijela bulumenta pismoznanaca koji su tumačili nijanse velikih misli u govorima malih političkih sekretarčića. Mislio sam da je ova vrsta novinarstva u Hrvatskoj zauvijek umrla. No, prevario sam se. Tako dugo dok postoje novinari koji su odgojeni u tom duhu mi ćemo biti kolektivna žrtva njihova bolesnog novinarskog stila. No, ako je Večernjak objavio integralni tekst Mesićeva govora, trebao bi objaviti i odgovore na taj govor. Siguran sam da to neće biti učinjeno.
UTO
Kako je pao Amsterdam
Al Capone bio je jedan od najtraženijih kriminalaca Amerike u prošlom stoljeću. “Pao” je na banalnoj utaji poreza i umro u zatvoru. Joca Amsterdam “pao” je na banalnom papiriću koji je Robert Matanić pokušao prošvercati iz pritvora u Remetincu. Pisamce je bilo u cipeli pritvorenika koji je pušten iz pritvora. Prilikom izlaska iz pritvora zatvorska straža je u skladu s novim pravilima, a upozorena od USKOK-a, pretresla do gole kože svakog pritvorenika koji je s Matanićem bio u ćeliji. U pisamcu je bila šifrirana poruka kojom je osobi XX naloženo da likvidira osobu NN, s obzirom na to da je ista previše znala o ubojstvu Pukanića i djelovanju, kako Matanića, tako i Joce Amsterdama. Policija i USKOK dešifrirali su pismo i pokazali ga osobi NN. Ovaj je shvatio da je hodajući mrtvac i pohrlio u zagrljaj države oličene u USKOK, tražeći status zaštićenog svjedoka s promijenjenim identitetom. Kada je dobio pismenu privolu, propjevao je bolje od svakog kanarinca. U skladu sa zakonom dao je svoj iskaz pred istražnim sucem. Nakon toga pokrenula se lavina. Bajić i Faber su u petak bili u Beogradu, profunkcioniralo je novoskovano antikriminalno bratstvo i jedinstvo Hrvatske i Srbije, a kao rezultat toga Joca je ubrzo završio u krletki. Očigledno je da se neke stvari u Hrvatskoj mijenjaju. Prije svega atmosfera u društvu koja se odrazila i na zatvorski sustav, MUP i DORH. Ovo su početni uspjesi novozahuktalog sustava. Nastave li ovim tempom, trebat će graditi novi pritvor, kao dodatak postojećem, i to ne samo u Remetincu.
SRI
Represija
Rektorski zbor u prisutnosti ministra Primorca odjednom je napravio salto mortale u odnosu prema studentskim nemirima na fakultetima. Najavljuju se stegovne mjere, a ne isključuju se ni one represivne, što bi prevedeno značilo intervenciju policije na pojedinim fakultetima. To nije dobro. Svaka represija, a pogotovo policijska, od slučajnih “pobunjenika” stvara heroje koji potom u vlastitoj gorčini postaju sjeme novih pobuna. To je ono što i priželjkuju manipulatori iz sjene, asistentići s kozjim bradicama, koji priželjkuju novu hrvatsku inačicu “narančaste revolucije”. Svatko tko iole prati društvena događanja u nas vidjet će da se ista imena vrte oko potpisivanja peticija za NATO, poziva na prvosvibanjski prosvjed, ili pak studentskih nemira. Riječ je o organiziranoj grupi koja (zlo)upotrebljava studente radi postizanja vlastitih političkih ciljeva. Oni jednostavno žele destabilizirati Hrvatsku, a podjednako im smetaju i HDZ i SDP.
ČET
Osma ofenziva
U svom govoru u Jasenovcu Mesić je govorio kako je sadašnja rasprava o ratnim zločinima osma ofenziva neprijatelja (komunizma) koja neće proći. Politički analitičari koji ne poznaju kulturnu tradiciju jugoslavenskog političkog prostora tome su dali kriva tumačenja. Autor sintagme o osmoj ofenzivi bio je književnik Branko Ćopić. Pod tim terminom on je podrazumijevao juriš nekadašnjih boraca idealista na fotelje i položaje u vlasti. Mesić se očito pribojava tko će ga naslijediti na mjestu predsjednika države za nekoliko mjeseci kada mu istječe mandat. On kaže da to mora biti antifašist, što je hrvatska inačica za - starokomunist. Ne! Novi predsjednik mora biti demokrat. Napokon. Možda se upravo u strahu od toga tko će preuzeti kormilo Pantovčaka kriju i uzroci, ali i inicijatori “hrvatske inačice narančaste revolucije”. Jer svi putovi vode na - Pantovčak.
Ivan Zvonimir Čičak
