Šleper na Dunavu bio je prepun. Za Vukovar Film Festival koji proslavlja svoje četvrto izdanje to i nije bilo nešto neobično s obzirom na to da su večeri otvaranja na takvim filmskim manifestacijama uvijek dobro posjećene, međutim, puno je više intrigirala publika koja se okupila sa strane, na dunavskom nasipu: neki su uspjeli nabaviti stolce, pa su ih namjestili kako bi imali što bolji pogled na filmsko platno, dok su drugi naprosto sjeli na kamen ili na travu i pratili film. Podsjećalo je to na razdoblje kada još nije bilo televizije i drugih audiovizualnih atrakcija, pa je projekcija filma - osobito u manjim mjestima - uvijek bila prava senzacija.

Središte grada bez kina

Vukovar, istina, ne možemo okarakterizirati kao manje mjesto, no što reći o gradu koji danas u središtu nema niti jedno kino (preostalo je tek jedno u Borovu naselju), a nekad ih je imao tri. Njegovim žiteljima ovaj je festival poput podsjetnika da se film još uvijek može gledati na velikom ekranu.

Organizatori kao da su zaigrali “va banque” kada su za početak pripremili dva hrvatska filma koji su zapravo slične dužine, ali “Odredište nepoznato” dvoje debitanata Vjerana Vukašinovića i Ines Šulj ipak traje 61 minutu, pa je proglašen cjelovečernjim i uvršten u konkurenciju glavnog programa , u kojem se natječu vrlo jaka ostvarenja podunavskih zemalja, među njima i filmovi iz Cannesa i Berlina. Stoga je 45-minutni “Libertango” Sare Hribar uvršten u glavni program kratkog igranog filma i prikazan kao predigra “Odredištu”.

Lezbijski poljupci

Izabrao sam mjesto u dubini šlepera i slušao komentare publike. Ugodno mi je iznenađenje da su oba filma dobro primljena. “Libertango”, solidna stilska vježba s troje protagonista koji su prije stereotipovi nego likovi (najbolje ih je nazvati Ona, On i Ona) i prizorima lezbijskog ljubljenja (J. Đokić i N. Janjić) kakvog nema ni u “Finim mrtvim djevojkama”, izazvao je komentare u stilu “Gle što to rade oni u Zagrebu”, ali nije bilo ni fućkanja niti napuštanja šlepera. Zato je “Odredište nepoznato” prošlo uistinu odlično. Na DHF-a jedva da ga je tko zamijetio, pogotovo ne službeni žiri, no taj prvi autentični hrvatski film ceste ( “Polagana predaja” i “Putovanje tamnom polutkom” to zbilja nisu), u kojem dvojica zgubidana odluče doći do mora u automobilu koji se raspada, izmamljivao je smijeh sve do završnice, a, priznajem, i sâm sam se dobro zabavljao.

Mogli bismo ga opisati kao spoj otkvačenih američkih komedija kakva je, recimo, “Čovječe, gdje mi je auto” i raznoraznih filmova o “slackerima”, s prosedeom koji je na razmeđu luckaste poetike i čistog amaterizma, međutim, pouka je ove projekcije da bi “Odredište nepoznato” moglo pronaći svoju publiku diljem Hrvatske. U Americi ili Francuskoj to nije problem, zahvaljujući mreži alternativnih kina i dvorana namijenjenih studentima i drugoj mlađariji, no u nas jest. Šteta. Dokumentarni program izvrsno je započeo biografskim filmom “Puskás”, posvećenim legendarnom mađarskom nogometašu Ferencu Puskásu.

Teme za redatelje

Redatelj Tamás Almási, majstor u toj filmskoj vrsti, obavio je impresivan posao. Priča o nogometnoj zvijezdi koja je u Mađarskoj poslije rata mogla imati sve osim novca, pa čak i visoki vojni čin, da bi se nakon revolucije 1956. odlučila na neizvjesnu pustolovinu u inozemstvu, u trenutku kada su je počeli mučiti problemi s viškom kilograma , uistinu je nevjerojatna, pogotovo što je naslovni protagonist za svoju novu domovinu odabrao zemlju u kojoj je također na vlasti bila svojevrsna diktatura - Španjolsku.

“Puskás” bi i u nas mogao biti itekako gledan, ako ga za emitiranje otkupi HRT ili neka od nacionalnih televizija: možda tom prigodom i neki od domaćih redatelja zaključi da mi takvih tema imamo u izobilju.