Iz Londona u Zagreb The Jim Jones Revue došao je s reputacijom “nominanta za najbolji britanski live band”. S kakvim utiscima ih ispraćamo?
U redu, vidjeli smo i čuli i boljih rock'n'roll bendova na našim pozornicama, no reći kako su posrijedi “antitalenti” (kako to reče jedan moj prijatelj) ili bend “koji nema ritma i čiji članovi samo nabijaju i nabijaju” (kako to reče jedan meni nepoznat čovjek koji mi je oštrim tonom sugerirao da pripazim što pišem) ili kako su to “pozeri” (kako mi reče jedan poznanik) ipak je pretjerano. Osobno , s obzirom na “divlju distorziranost” njihova dva albuma u produkciji Jima Sclavunosa iz Caveovih The Bad Seedsa, očekivao sam mahnitiji, animalniji, luđi i psihotičniji nastup. Nešto nalik furioznoj rockabilly završnici koncerta i raspomamljenom bisu. Dio koncerta bio mi je, kao što reče Žalac iz Erotic Biljana & His Hereticsa koji su jako dobro odigrali ulogu predgrupe iako su im gitare bile pretihe, “previše po špagi”. Možda me najviše zasmetalo što je uživo Jim Jones prečesto u tonalitetu i načinu pjevanja koji se više može usporediti sa Stevenom Tylerom iz Aerosmitha negoli s Jonom Spencerom ili Nickom Caveom iz čije “škole frontmena” dolazi te što kad spajaju blues i punk The Jim Jones Revue nisu na razini The Gun Cluba.
Ipak, ovaj se put priklanjam mišljenju oduševljene većine koja je ovacijama ispratila The Jim Jones Revue i poslije nastupa pokupovala doslovce sve njihove diskove, LP ploče i majice. Ništa čudnog, The Jim Jones Revue je bend koji zna svoj zanat i zaista dobro svira bazični rock'n'roll, a vrijeme je i da neki shvate ‡ čitajte Jacka Whitea, ako ne vjerujete meni ‡ kako kicošenje, poze na pozornici i scenski štosevi odavno jesu dio aresnala blues, country i rock'n'roll izvođača. Hip hop to kuži, ali rock je na to zaboravio. Još važnije, situacija u rocku i popularnoj glazbi 2012. godine - premda je potonja fragmenitranija nego ikada ranije pa svatko može naći nišu s izvođačima po svom ukusu - donekle podsjeća na situaciju u pop i rock glazbi ranih 70-ih godina. I tada se u rocku previše filozofiralo, kompliciralo i pravilo prepametnim pa su ljudi otišli u disco. Danas, k tome još, imamo na tisuće smrtno dosadnih indie-rock bendova, koji u 21. stoljeću igraju ulogu kakvu su u 70-ima igrali pretenciozni prog-rock bendovi, a čiji članovi posjeduju prepoznatljivost, seksipil, karizmatičnost i energičnost knjiških moljaca i pri čemo to što sviraju ima veze sa suštinom rocka koliko i sramežljivo gledanje u pod pozornice s izazovnim kretnjama Elvisovih bokova i frenetičnom udaranju Jerry Lee Lewisa po tipkama klavira.
U takvom svijetlu The Jim Jones Revue 2012. godine igraju ulogu kakvu su ranih 70-ih u Velikoj Britaniji igrali Dr. Feelgood koje su tada mnogi mrzili jer se njihov pub-rock bazirao na energiji, gardu i jednostavnosti pinoira rock'n'rolla iz 50-ih. To je i misija The Jim Jones Revuea pri čemu nitko ne tvrdi da su oni značajni ili autorski jaki kao Chuck Berry ili Little Richard. No, barem ponekoj birtiji u petak ili subotu navečer, kako to reče prijatelj koji jako dobro poznaje suštinu rock'n'rolla, “dobro bi došao bend poput The Jim Jones Revuea koji s gitarama visoko uzdignutima u zrak svira rock'n'roll”, a čiji članovi, kad su već u gradu i kad već izgledaju poput zalizanih rockabilly mačora, namjeravaju zbariti i nekog komada, a ne samo pričati o Kierkegaardu. Dobro reče jedna moja poznanica: “Frajerima The Jim Jones Revue nisu po ukusu i vjerojatno ih smatraju pozerima, ali curama se jako dopadaju”. Da, ponekad cure bolje kuže što je to rock'n'roll. Ništa mudro, ali trebalo bi biti seksi i glasno.