Ivo Josipović za predsjednika, piše od neki dan na džambo plakatima duž hrvatskih cesta i autocesta. Što bi te riječi mogle značiti? To da je Ivo Josipović, glazbenik i jurist zagrebački, odlučio da u posljednjim tjednima njegova mandata pruži podršku predsjedniku Stjepanu Mesiću.
Ako, pak, nije o tome riječ, tada imamo senzacionalnu ekskluzivu: Ivo Josipović, za kojega smo evo do neki dan mislili da se osobno kandidira za predsjednika države, odlučio je svoj lik, mar i životnu energiju ponuditi nekome drugom, koga valjda smatra podobnijim za predsjedničku funkciju. Hoće li to biti Josip Jurčević, Damir Kajin ili ipak Milan Bandić, upitat ćemo se dok zbunjeni čitamo predizbornu parolu.
Slogan “Ivo Josipović za predsjednika” mogao bi značiti i to da dotični nudi svoju podršku svakome tko plakat pogleda i pročita, svakome od četiri i pol milijuna Hrvata, bez obzira na zakonski nužnih deset tisuća potpisa, jer u skladu s Josipovićevom parolom, postoji samo jedan Hrvat i građanin Hrvatske koji nikako ne može dobiti njegovu podršku. Ne, gospodo, nije to, kao što ste pomislili, Stjepan Mesić kojega zakonsko ograničenje priječi da se još jednom kandidira. Josipović se riječima “Ivo Josipović za predsjednika”, čak i ako, u svrhu pojašnjenja, umetnemo i zarez, odriče svake ambicije i namjere da bude predsjednik.
U hrvatskome jeziku, a o njemu je naime riječ, jer je to jezik u kojem izražavamo svoje misli i htijenja, dotični Josipović svoju bi namjeru da postane hrvatski predsjednik morao očitovati samo ovako sročenom parolom: “Ivu Josipovića za predsjednika”. E, ali to nije uz skladu s dizajnerskim rješenjem, a kako se dizajner najnovije SDP-ove kampanje aktivno ne služi hrvatskim, tada ga se, očito, ne tiče ni jezična razina i sloj poruke koju upućuje biračima. Inače, ako smo već kod dizajna, on je, zapravo, odličan, tako bijel i ispran, pa još s onim crvenbijelimplavim krugom u kojem piše PravDA.
Mama je otišla na studijsko putovanje, tako da tata mora sam prati rublje. Odabrao je najnoviji deterdžent PravDA, od kojega je sve bjelje nego inače. Mama će biti iznenađena kada se vrati. PravDA, deterdžent za samohrane očeve i muškarce koji se znaju snaći! Eto, tako, otprilike, izgledaju ti plakati, nakon što zaboravimo na poruke i slogane koji dezavuiraju nesretnoga predsjedničkog kandidata. S druge strane ulice primjećujemo Milana Bandića u gužvi i vrevi. Zamućeni anonimusi, muške i ženske glave, a među njima samo jedno prepoznatljivo i nasmiješeno lice. Slogan je korektan i lako zaboravljiv, a vizualni dojam je nekako prepoznatljiv i oku blizak. Možda i nije tako, pojma nemam, ali Bandićevi plakati izgledaju kao da ih je radila ona prethodna esdepeovska ekipa, prije nego što su došli ovi stručnjaci za deterdžent. Iako, to sa zamućenim licima pomalo djeluje kao reklama za korupciju i prevaru.
A Hebrang, sa svojim nedvosmislenim poglavničkim ambicijama, na plakatima se predstavlja ogromnim logotipom načinjenim od prezimena i sa sitnim dr. sc. Andrija. Pritom, dr. sc. Andrija ispisano je jednakom veličinom i oblikom slova, tako da čovjek stječe dojam kako ovaj kandidat ne razlikuje svoje osobno ime od titule i kako mu je sve to jednako važno ili nevažno.
Nadana Vidoševića odlučili su, tko zna zašto, predstaviti u retro štihu. Kao u kakvom starom fotografskom salonu reklo mu je da pogleda udesno, pa malo gore, i da se sasvim malo nasmiješi. Uslikalo ga je na crno-bijelom filmu, ili to treba tako da izgleda, a zatim ga je na starinski način koloriralo, s pozadinom u auri koje se sjećamo iz starih dalmatinskih kuća, oko glava dida i babe, na fotografiji obješenoj iznad bračnog kreveta. Onaj koji je tako aranžirao Nadana morao je biti malčice zaljubljen u njega i u njegovu nesumnjivu mušku ljepotu. Iako, malo je čudno pomisliti da bi baš to mogao biti argument koji će ga učiniti trećim hrvatskim predsjednikom. Premda, ne bismo se ni tome trebali čuditi nakon kampanje za tatu koji zna što je deterdžent.
Netko je, sudeći po fotografiji i načinu na koji je snimljena, u Nadanu Vidoševiću vidio hrvatskoga Georgea Clooneyja. Riječ je o zgodnoj asocijaciji, ali problematičnoj u realizaciji. Naime, retro sličice iz tridesetih i četrdesetih godina u Americi nose jednu, a u Hrvatskoj posve drugu poruku. I još sa svojom crnom kosom i gustim obrvama, onako bleskasto osmjehnut, umjesto da bude Clooney, Nadan pomalo sliči na Antu Pavelića koji se netom prije fotografiranja za kampanju napušio dobre hercegovačke marihuane. Tako to, kažem, izgleda, iako ne mora tako i da bude.
