Od Abrahama do Mojsija Bog se sa svojim prijateljima sastaje i s njima razgovara, ali tek se Mojsiju predstavlja svojim neizrecivim Imenom. Od tada se po vidljivim znakovima nastanjuje u svome narodu da s njime trajno hoda kroz povijest. Božja je prisutnost zajamčena, ali ljudi i dalje trpe, stradavaju. Bog ne djeluje poput lijeka koji bi odmah uklonio svaku bol. U drugovanju s njime treba se čuvati površnih tumačenja. Sigurno je da nas neće ostaviti u nevolji. Knjiga izlaska (Izl 3,1-8a.13-15) prikazuje kako se Bog očituje Mojsiju znakom i imenom. Znak je grb koji gori, a ne sagorijeva. Značenje je očito: Bog svima daje, a sam ne gubi, sve obdaruje, a sebe ne osiromašuje. Njegovo je pak jedinstveno ime JAHVE - “Onaj koji jest”. To Ime je i odbijanje i darivanje. Ono je izričaj neizrecivoga i uvod u neshvatljivo. Takvo ime nije moglo biti proizvod nijedne ljudske misli, nego čisti dar. Kad kaže: “Ja sam koji jesam”, to najprije djeluje kao da kaže: “Ne pitaj me, ne mogu ti reći, naprosto sam tu s tobom”. Istodobno kad kaže: “Ja jesam - i to mi je Ime”, znači da to Ime ipak na najbolji mogući način označuje njegovo biće. On doista jest, ne može ne biti, stvarniji je od svake postojeće stvari, osobniji od svake ljudske osobe.
Poslanica (Kor 10,1-6.10-12) govori o toj djelatnoj prisutnosti Boga u narodu usred svih povijesnih nevolja. Činjenica da je Bog tako s narodom i u narodu u starih je Izrealaca izricana riječju Šekinah, što znači prisutnost. Apostol Pavao ovdje izričito naučava osobno pretpostojanje povijesnoga Krista. Onaj Krist koji se rodio, umro i uskrsnuo, i kojega Pavao naviješta, davno prije svoga rođenja pratio je svoj narod kroz pustinju, bio je “duhovna stijena” iz koje su pili. Sjedinjen tako s narodom davno prije svog nazaretskog utjelovljenja, on već sudjeluje u patnjama naroda, sučeljuje se s njegovim grijehom. Taj vječni Krist kao utjelovljeni Bogočovjek upozorava da je sudbina svijeta i čovjeka mnogo zamršenija nego što bi se moglo pričiniti onima koji mise da im je uvijek jasno tko je kriv i gdje je brzo rješenje. Isus govori o nerodnoj smokvi (Lk 13,1-9) koju gospodar neće još iskorijeniti jer se nada da će ponovno prolistati.
