Na traženje Mostara, Vlada je već prikočila promjenu Zakona o prebivalištu; iz hitne saborske procedure prebačen je u redovnu, a u petak na sastanku s premijerkom Jadrankom Kosor predstavnici bosanskohercegovačkih političkih stranaka s hrvatskim predznakom tražit će da se zakonom ne dira u dosadašnja prava.
Prema Hrvatskoj se maše prijetnjama o masovnom iseljenju, zakon se proglašava kineskim zidom koji će razdvojiti dva dijela istog naroda.
Predložene izmjene zakona praktično ukidaju mogućnost dosad široko korištenog dvojnog prebivališta. Policiji se daju veće ovlasti pri provjeri faktičnog stanja, sve do brisanja iz evidencije prebivališta za one koji u Hrvatskoj zapravo ne žive. Dosadašnja je neprecizna i kontroverzna pravna norma proizvela kaos, pa su Hrvati iz susjedne države fiktivnim prijavljivanjem u Hrvatskoj osiguravali pristup raznim materijalnim beneficijama, od porodiljnih naknada do socijalne pomoći.
Takvo se varanje hrvatske države masovno prakticiralo. Ni dosad nije bilo po zakonu, ali ni zakon ni država nisu ga sprečavali. Inoviranjem je trebalo osigurati instrumentarij za presijecanje dosadašnje prakse.
Ali uz Vladu, koja je pod pritiskom s one strane granice već usporila promjenu, sada se i opozicija pokazuje bolećivo nespremnom za veliko pospremanje. Čuju se izjave da ne možeš tek tako, onemogućavanjem prijave fiktivnog prebivališta, ostaviti ljude bez primanja na koja su navikli. Nužna je, vele, socijalna osjetljivost.
Zanimljivo, empatija je mnogo manja u vezi s građanima Hrvatske koji su masovno egzistencijalno ugroženi gubitkom posla. Kao što je gospodarstvo ugroženo enormno skupom državom. S armijom nezaposlenih, do proljeća prognoziraju tristo tisuća, i opet, do iduće godine, odgođenim početkom gospodarskog oporavka, Hrvatska jednostavno više ne može financirati sve što je mogla.
Usto, neprihvatljivo je i nemoguće da se u ovom kontekstu govori o stečenim pravima. Oni koji u Hrvatskoj faktički ne žive, ali se s njene sise ne skidaju, zapravo sudjeluju u kapilarnom potkradanju države. Nastavljanje s takvom praksom, koja je i danas s one strane zakona, potpuno je nespojivo s ambicijom da Hrvatska zaista profunkcionira kao pravna država.
Zatečeno stanje, naslijeđeno iz vremena Tuđmanove aneksije Hercegovine, danas se brani izjavama da je Hrvatska po Ustavu dužna brinuti se o Hrvatima ma gdje bili. Ustavna je obaveza Hrvatske, poručuju ovih dana iz Mostara, da skrbi o Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Pitanje je, naravno, što je to Ustavom određena skrb. Mnogi su je spremni tumačiti kao preuzimanje potpunog financijskog zbrinjavanja.
Mnogi u Zagrebu vide političkog tutora ratom i velikodržavnim projektima desetkovanih i maksimalno ojađenih bosanskohercegovačkih Hrvata. Čak su i opozicijske stranke počele zagovarati status quo, uključujući i pravo sudjelovanja na hrvatskim izborima, dok se odgovarajuće ne riješi njihov status u Bosni i Hercegovini.
Ali taj se status nikada neće riješiti dok ih Hrvatska bude zavaravala iluzijama i dok se oni sami ne suoče s činjenicom da je Bosna i Hercegovina njihova država.
