Kako objašnjavate sada već i oficijelna upozorenja iz Njemačke, po kojima je upitan ulazak Hrvatske u EU 1. srpnja 2013?
- Mislim da je potpuno jasno da će Hrvatska, ako nastavi s napretkom, kako je to konstatirano u zadnjem izvješću Europske komisije, sigurno ući u EU kako je planirano. Njemačka nas je, od samog početka našeg puta u EU, iznimno podržavala. Izjave na koje se pozivate razumijem kao načelnu skepsu prema proširenju nakon hrvatskog ulaska u EU, s jedne, te poticaj da učinimo ono što je ostalo za učiniti, s druge strane.
Kakve bi u tom slučaju bile posljedice ako Hrvatska ne uđe u EU?
- Ako bi razlog bio neispunjavanje uvjeta, bio bi to ozbiljan politički poraz Hrvatske i pokazatelj da ne radimo dobro, da ne provodimo reforme. Bio bi to put u jačanje krize, nove gospodarske i političke probleme. Ali, zaista ne treba biti katastrofičar. Pa, pogledajmo još jednom zadnje izvješće. Ono je vrlo povoljno za Hrvatsku. Preostale reforme koje su naznačene u deset točaka kao one koje se očekuju od Hrvatske, nisu nikakvo iznenađenje i na njima se konstantno radi.
NJEMAČKA BLOKIRA HRVATSKU? Doris Pack: ‘Hrvatska sada nije spremna za EU! Vlada nije smjela gubiti vrijeme’
Teško je negirati da postoji čitav niz problema. Je li vas iznenadila korupcijska afera na Medicini?
- Sigurno, imamo problema. Korupcija je jedan od njih. Na šokantnu činjenicu korupcije na Medicinskom fakultetu, naravno, reagiram sa zgražanjem. Ali, da svijest o potrebi raskrinkavanja korupcije nije ojačala, da naše institucije nisu odlučne u sprječavanju korupcije, ovakve afere uopće ne bi bile otkrivene. Očito, vremena su se promijenila i danas nitko, ma kako bio utjecajan i „ugledan“, ne može računati da će biti zaštićen od kazne za korupciju i kriminal.
Jeste li tijekom profesorske karijere dobili ponudu da nekoga pustite na ispitu, ili je takvu ponudu dobio neki vaš kolega?
- Ne mogu govoriti za druge, ali ja osobno nikada nisam dobio kakvu nemoralnu ponudu. Ako imate jasne kriterije, ako je jasno da ni djeca kolega i prijatelja ne prolaze ako ne znaju, onda nitko ni ne pokušava kupiti ili iznuditi prolaz na ispitu.
Koje je vaše mišljenje o radu Glavnog državnog odvjetnika? Sigurno znate kako mnogi smatraju da gospodin Bajić kalkulira i pazi da ne optuži visoke dužnosnike dok su na vlasti.
- Mislim da Državno odvjetništvo, time i Glavni državni odvjetnik vrlo dobro rade svoj posao. Broj predmeta protiv nekada visoko rangiranih dužnosnika velik je, mnogi su uglednici na meti USKOK-a, a uspjeh u predmetima, broj osuđujućih presuda, iznimno je visok. Naravno, uvijek želimo bolje i više. Možda bih, da sam još profesor a ne predsjednik, sa stručnog aspekta postavio poneko pitanje u određenim predmetima. Kao predsjednik, političar, zadržat ću se na globalnoj, pozitivnoj ocjeni.
Je li opravdan nedavni prosvjed nastavnika i medicinckih sestara ?
- Prosvjed je legitimno sredstvo borbe za sindikalne ciljeve. Ovaj posljednji, bio je odlično organiziran, uz poštivanje svih propisa o javnom okupljanju. Naravno, njegovi ciljevi drukčije izgledaju iz perspektive sindikalista, prosvjetara i medicinskih sestara od one koju ima Vlada, pa i zaposlenici u drugim sektorima. O zahtjevima sindikata opet će se raspravljati u okviru kolektivnog pregovaranja koje slijedi. Kako bilo, konačni dogovor može biti samo u okviru raspoloživih financijskih mogućnosti.
Je li u Hrvatskoj na djelu ekonomska politika koja pogoduje financijašima, a ne i većini građana, kako tvrde sindikalni vođe?
- Ekonomska politika od nastanka naše države do danas očito nije bila dobra. Stabilnost financijskog sektora pozitivna je strana sadašnjeg stanja. Ali, naravno da postoje rješenja koja se s pravom percipiraju kao nepravedna. Podsjetit ću samo na priču o „kreditima-švicarcima“. Ekonomska politika mora voditi računa o različitim segmentima društva i pravedno rasporediti rizike, pogodnosti i teret krize. Inače, u ovim teškim vremenima i banke bi, zajedno s politikom, trebale pronaći način da građanima olakšaju teret koji im je donijela kriza. Pri tome mislim na moguće reprograme postojećih kredita, poticanje investicija i obrtništva i dr. Banke, koje i u kriznim vremenima ostvaruju značajnu dobit, trebale bi preuzeti dio odgovornsti za razvoj i socijalnu stabilnost. Naravno, uvijek treba imati na umu potrebu sigurnosti plasmana. Novac nije bančin ili njenih direktora, riječ je o novcu građana i tvrtki i o njemu banke moraju brinuti s najvećom pažnjom.
Po vama, koliki je potencijal socijalnog nezadovoljstva?
- Ključne su zadaće rast proizvodnje i otvaranje novih radnih mjesta. Sve je više dramatično siromašnih ljudi. Cijele obitelji su nezaposlene i nemaju novaca ni za režije. Očito, ulazimo u razdoblje kada socijalni transferi, različiti oblici socijalne pomoći kakve sada poznajemo, neće biti dovoljni. Zato, trebat će razmisliti o dodatnim oblicima pomoći građanima koji uključuju nove oblike javnih radova, poticanja, makar i privremenog zapošljavanja, prekvalifikaciju… I bogatiji moraju znati da je kriza vrijeme solidarnosti i da široko nezadovoljstvo građana, popraćeno ozbiljnim socijalnim nemirima širokih razmjera, narušava društvene strukture i utječe i na one koji naizgled nemaju problem s krizom. Upravo u krizi vidi se koliko su razni segmenti društva međuovisni i koliko je važna solidarnost.
Što mislite o ekonomskoj politici vlade i rješenjima koja nude? Moram podsjetiti kako ste početkom kolovoza izjavili da ne znate koje su to dobre odluke vlade u rješavanju gospodarskih problema.
- Politiku, razvojnu i socijalnu lako je voditi kada je s0situacija dobra, kad u proračunu ima puno novaca. Načela socijalne države nije lako ostvariti s praznom kasom. Isto tako, u globalnoj je krizi teško ostvariti rast gospodarstva. Vladi nije lako. Naravno, njena je zadaća da i u najtežim uvjetima ostvari rezultat. Građani su očekivali brze rezultate. No pogledajmo pozitivne strane: poduzete su mjere za otklanjanje nelikvidnosti i ozdravljenje tržišta. I međunarodna je zajednica kroz poboljšani rejting prepoznala da je riječ o pozitivnim koracima. Radi se na nekoliko važnih investicija i privlačenju velikih partnera. Doneseni su, ili su u pred donošenjem propisi koji potiču investicije, relaksiraju uvjete za male gospodarstvenike.
Brzina reformi, posebno onih na zakonskoj razini, koje ne traže proračunska sredstva, koje relaksiraju uvjete poslovanja, građenja i prometa nekretnina, vrijeme potrebno za otvaranje novih poslova, broj raznih dozvola i „papira“, ono je što smatram nedovoljno dobrim, područje gdje se moglo napraviti puno više.
Politika pomirenja pridonosi sigurnosti
Pretpostavljam kako vam puno znači priznanje Europske nagrade za toleranciju?
- Točno. Nagradu za toleranciju vidim kao međunarodno priznanje politici pomirenja koju sam vodio. Ali, moram reći da je Nagrada priznanje i za cijelu hrvatsku politiku. Bez obzira na određene otpore koji su se javljali, politiku pomirenja i tolerancije postala je čvrst faktor naše unutarnje i vanjske politike a prihvatila ju je i velika većina naših građana. Politika pomirenja za sigurnost Hrvatske i njenih građana daje neusporedivo više od politike koja bi nas sa susjedima stalno držala u tenzijama.
Ima li nešto što ste propustili poduzeti u svojoj regionalnoj politici, za koju ste i dobili nagradu, zajedno s Borisom Tadićem?
- Uvijek ističem da je jedno od najvažnijh moralnih i političkih pitanja na kojima moramo još odlučnije raditi sudbina nestalih. Iako je u dvije-tri posljednje godine dosta toga učinjeno, danas još ne znamo sudbinu 1.736 hrvatskih državljana, gotovo podjednako Hrvata i Srba.
Kad saznamo što želimo pišimo Zakon o znanosti
Ovih dana unutar SDP-a, ali i sveučilišne zajednice traje sukob oko novog Zakona o znanosti? Zanima me i vas stav kao dugogodisnjeg sveučilišnog profesora?
- Ono što je zajedničko cijelom mom dugogodišnjem stažu na Sveučilištu stalne su reforme. Ne mogu se prisjetiti ni jednog perioda u kojemu se nije radilo na promjeni zakona, usklađivanju Statuta ili novom konceptu studiranja. Mislim da je ključni problem što se reformama ne pristupa s realnih polazišta i od jasno definiranih ciljeva. U prvom su planu uvijek neki mali, parcijalni interesi ili političke floskule, a rješenja odgovaraju političkim proklamacijama, ne realnom stanju i potrebama. Preporučio bih da se ne piše novi zakon dok se jasno ne odgovori na dvadesetak polazišnih pitanja.
Trebali bi jasno znati koliko studenata želimo dovesti do diplome, imamo li dovoljno proračunskih sredstava za to, kakva je uloga privatnih visokih učilišta, kako ćemo uskladiti obrazovne programe s potrebama tržišta rada, kako ćemo osigurati da obrazovanje bude dostupno i najsiromašnijima, kako napraviti razdjelnicu u okviru tzv. binarnog sustava i treba li nam uopće binarnost...
Posljednja reforma, kojom smo uveli tzv. Bolonju, potpuni je promašaj. Naime, umjesto da smo učinili ono što je bit Bolonje, skratili studij s četiri na tri godine i ubrzali izlazak mladih na tržište rada, mi smo učinili upravo obrnuto, de facto smo produžili studij sa četiri na pet godina. Prvostupnici, koji bi u pravilu trebali iz klupa na radna mjesta, gotovo da ne mogu pronaći radno mjesto koje odgovara njihovom obrazovanju. Možete li se sjetiti nekog oglasa u kojemu se traži prvostupnik? Jedno od ključnih pitanje na koje treba odgovoriti prije pisanja novog zakona je i ono o ustroju Sveučilišta u Zagrebu. Zapravo, rješenje nije samo u reformi obrazovnih institucija, već i tržišta rada, proračunskih načela...