Otkako sam je imao sreću upoznati, ozbiljnu glazbu osjećam kao iznimno važan dio svog života i svijeta oko sebe. Uz veliko poštovanje i prema riječi i slici, kao novinar nastojim biti misionar upravo umjetničke glazbe. Na žalost, ne samo u Hrvatskoj, nego i u zapadnom svijetu općenito, baš ta umjetnost u odgoju i obrazovanju novih generacija najviše se zapostavlja. A ne samo da je jednako važna, nego i najvažnija u razvijanju onih najfinijih i najnevidljivijih osjetila kojima je čovjek u stanju opipati i osjetiti uzvišeno. Lišiti čovjeka smisla i prilike da upozna Muziku, onu koja nije baš svaka buka koju se naziva glazbom, ugrožava ljudsku vrstu. To je kao kad bi onom divnom izvanzemaljskom narodu iz filma “Avatar” netko odrezao one vrške repova uz pomoć kojih se spajaju sa samom biti drugih bića i svijeta oko sebe. Tako se nešto u našem svijetu već dugo čini ljudima i umjetnosti. I dalje je moderno i pomodno nijekati uzvišeno podrijetlo, narav i svrhu umjetnosti. Tome pridonose i mnogi koji se nazivaju suvremenim umjetnicima, glazbenicima i piscima, a zapravo su pogubljene duše koje svojim djelima srozavaju ono što ne osjećaju i ne razumiju: uzvišenost i odgovornost svog poslanja. Stara Grčka, civilizacija ugrađena u temelje europske kulture, takvih sumnji nije imala.
U umjetnosti je već odavno postalo legitimno nastojati kod publike, umjesto divljenja i ushićenja, izazvati zgražanje i gađenje. Uz opasku kako je ovo drugo ipak lakše proizvesti nego ono prvo, treba reći da i takva stanja duha mogu dovesti do pročišćenja, ili barem do želje i svijesti o tome koliko nam je katarza potrebna. Ja sam je već toliko puta pronašao u velikoj, uzvišenoj i lijepoj glazbi. Ali, pažnja: ljepota nipošto nije uvijek ugoda i radost. Umjetnička je glazba u stanju dosegnuti, istražiti i zvukovima umiti i najdublje predjele ljudskog očaja, nesreće i tuge do kojih nikada nije doprla ni riječ ni slika.
Pričam sve ovo ne bih li kako dočarao količinu radosti koja me preplavila već zbog same činjenice što je Hrvatska dobila predsjednika koji je - glazbenik, skladatelj.
Nije pritom važno što mislim o njegovim skladbama. Mnogo je važnije da je to čovjek kojem je velika europska glazba važan formativni dio pogleda na svijet i same osobnosti. Naravno, ljudi podrezanih i otupljenih čula olako će sve to proglasiti - dosadnim. Takvi ne mogu ni naslutiti kakav unutrašnji sklad mira i uzbuđenja u sebi može nositi čovjek koji poznaje mistično brujanje gregorijanskih korala, matematičku ljepotu polifonije svirane i pjevane na gradilištu Notre Dame, Bachovo spajanje nebeskog i zemaljskog, neponovljivu čistoću Mozartovih linija, Beethovenove titanske erupcije... i tako sve do Stravinskog! To što je u samom finalu predsjedničke kampanje, u zadnjem televizijskom sučeljavanju dvojice kandidata, jedan od njih pred čitavom nacijom spomenuo Stravinskog, samo je po sebi predivno čudo, a kamoli još i to što je pobijedio.
Blagostanje nacije, barem materijalno, neće odmah zbog toga postati veće. Ali, nemojte olako odbaciti vezu glazbene obrazovanosti i umjetničke kreativnosti novog predsjednika s prosperitetom čitave države.
Ne samo držati na okupu, nego i stvarati sklad od najraznovrsnijih zvukova velikog orkestra, državničko je umijeće. Još je veća umjetnost glasom jednog jedinog glazbala zatitrati mnoštvo duša i navesti ih da te slušaju i slijede.
Tamo vani ima još ljudi, pa i medija, kojima je činjenica izbora jednog skladatelja za predsjednika države vrlo uzbudljiva i nadahnjujuća. Hrvatska je tako dospjela na jedan od najboljih svjetskih kulturnih portal www.artsjournal.com, kao i u kulturnu rubriku New Yorkera, a riječ glazba ostala je i u naslovu članka zagrebačke dopisnice Associated Pressa Snježane Vukić, i upravo tako prenio ga je čak i New York Times.
Ako vam je sve ovo strano i čudno, u očekivanju nove pravednosti obratite pažnju na novu pristojnost koju svojim nastupima širi novi predsjednik. I mirnoću. Toliko je pristojan da naši mediji, koje se godinama, kao i čitavo društvo, sustavno unepristojava, još kao da ne znaju što bi s njim. Mislim da neće imati izbora nego se prilagoditi. I upristojiti.
Ivo Josipović, naime, dobro zna kakav učinak može postići jedan jedini ton, samo ako se dovoljno jasno i ustrajno ponavlja. U glazbi se to zove intonacija i početak je svakog sklada. A glazbeni sklad nije ništa drugo nego pravednost među tonovima.
