U srijedu oko pola četiri popodne nazvao me jedan od lidera hrvatske oporbe. “Ma slušaj, je li moguće da je Mesić ovaj čas na Radiju rekao kako je Kosor O.K. i kako nema potrebe za prijevremenim izborima”, upitao me povišenim glasom taj inače neobično dobro odgojeni političar.
Rekao sam mu da nemam pojma, jer da upravo sjedim na jednom poslovnom sastanku, koji mi se čini puno relevantnijim od bilo kakve Mesićeve izjave, ali da me takvo što ne bi začudilo.
Moj je sugovornik nastavio još malo lamentirati, pa je onda rekao da će taj čas nazvati Mesića da ga pita što je mislio s neočekivanim iskazom potpore gospođi Kosor, i s odbacivanjem ideje o prijevremenim izborima.
Što se mene tiče, Mesića oko takve, zapravo banalne stvari, nije ni trebalo zvati. Prije nekoliko tjedana u ovoj smo kolumni konstatirali da predsjednik Republike, zapravo, spašava HDZ, jer namjerno šteti oporbenim interesima inzistirajući na stvaranju nekakvog Trećeg političkog bloka, koji bi bio u podjednakom odnosu prema Hrvatskoj demokratskoj zajednici i prema Socijaldemokratskoj partiji. Napisali smo, također, da predsjednik Republike to čini kako bi samog sebe nametnuo kao vođu opozicije nakon što mu za nekoliko mjeseci istekne državnički mandat.
Sistematična strategija
| Da mu se Kaptol ispričao zbog sulude optužbe za veleizdaju, Mesić bi se , gotovo sigurno, sam poklonio pred nekim križem ili raspelom, umjesto da traži njihovu zabranu |
Predsjednik je prvo ozbiljno napadao HDZ, dovodeći na Ustavni sud dva HDZ-ova bitna zakona: onaj o umjetnoj oplodnji i onaj još vrući, o novim porezima na plaće. Mesić se s ta dva poteza pokazao kao najveći oponent HDZ-u na cijeloj javnoj sceni, što su priznali i sami čelnici Hrvatske demokratske zajednice: Vlado Šeks i Andrija Hebrang odmah su kritizirali Mesića zato što se, navodno, takvim potezima svrstao na stranu oporbe.
Prijetnja na vrijednosnoj razini
Kad je, dakle, kroz tužbe Ustavnom sudu i kroz sve žešću polemiku s Crkvom, pri čemu je Glas Koncila definitivno zaslužio crveni karton, jer se svojom retorikom svrstao u rang tabloida nižeg stila; kad je, dakle, Mesić kroz te dvije akcije osigurao žestoki opozicijski status, čovjek je istoga dana dao potporu Jadranki Kosor i napao opoziciju, jer ništa ne nudi. Ukratko, HDZ ne valja, opozicija ne valja, samo je on, Mesić, ispravan i podoban da vodi ovu zemlju. Ovakav scenarij doima se kao da ga je napisao stari Mesićev prjatelj i politički guru, pametni i zli Joža Manolić.
Hrvatska javnost i hrvatski birači danas su ipak znatno iskusniji nego prije sedmnaest ili osamanest godina, kada je Manolić, u svom špijunskom kabinetu u Jurjevskoj, bio kadar unaprijed izračunavati izborne rezultate.
Utoliko Zoranu Milanoviću i SDP-u Mesić ne prijeti kao postpredsjednički vođa opozicije: pogotovo im ne prijeti sada, kada se SDP, sklapanjem koalicije s HNS-om i IDS-om osigurao od priglupe ideje formiranja Trećeg bloka.
Stjepan Mesić predstavlja, međutim, ozbiljnu prijetnju hrvatskoj oporbi na sasvim drugoj, onoj vrijednosnoj razini, koje ni sam Mesić, kao čovjek s duboko pomiješanim vrijednosnim sustavima, vjerojatno nije posve svjestan.
Stipe Mesić svojim najnovijim izjavama o crkvi strahovito radikalizira i polarizira hrvatsko biračko tijelo. Hrvatsko se biračko tijelo, tradicionalno, sastoji od tri prepoznatljiva segmenta. Radi se, prvo o 25 do 30 posto ljudi, koji uvijek glasuju za HDZ jer su nacionalistički raspoloženi, ili mrze komunizam (pa misle da SDP ima neke veze s komunizmom), ili se doista boje da bi nas netko mogao pokušati vratiti u nekakvu buduću Jugoslaviju.
Postotku fiksnih glasača HDZ-a (koji nije bitno pao čak ni na izborima 2000. godine) treba dodati i dio zavisnih o HDZ-u, prije svega iz braniteljske i činovničke populacije. Manji dio biračkog tijela, uvijek, iz ideoloških razloga, glasuje za SDP ili HNS, a kad je jako nezadovoljan, apstinira od izbora. Srednji, “domobranski”, ideološki neodlučni segment glasača glasuje s obzirom na dominantno raspoloženje u zemlji. U siječnju 2000. godine svi su oni zaokružili SDP-HSLS, kao prirodnu opciju; tri godine kasnije, mnogi od njih glasovali su za Ivu Sanadera.
Nesretna gospođa Kosor
Mesićev križarski rat s Crkvom i Mesićevo sustavno vrijeđanje Bleiburga tjera taj, neodlučni segment birača jako daleko od opozicije. Stipu Mesića se, dakle, prepoznaje kao čovjeka na oporbenoj strani iako on, to, zapravo nije. Ako Stipe Mesić kaže da iz svih javnih prostorija treba izbaciti vjerske simbole, velik dio neodlučnih, ideološki nedefiniranih birača shvatit će to kao napad na svoja vjerska prava.
Naravno da sada možemo reći kako je u Francuskoj takva praksa normalna, ali, s druge strane, treba li mijenjati jedno od glavnih obilježja američke novčanice, na kojoj piše In God We Trust, ili ćemo i Sjedinjene Države proglasiti klerikalnom državom?
U svakom slučaju, posve je nesporno da je predsjednik Mesić svojom “sekularnom” inicijativom dao misliti brojnim građanima, koji bi, u normalnim okolnostima, glasovali protiv ove, uistinu katastrofalne Vlade koju vodi nesretna gospođa Kosor. Izazove li Mesić svojim zahtjevom da se uklone križevi culture war, ako to pitanje, dakle, postane jedna od bitnih izbornih tema, šanse SDP-a da pobijedi na narednim parlamentarnim izborima značajno se smanjuju. Jer, zabrana križa, koliko god mogla biti opravdana ovim ili onim argumentima, Hrvate će nužno podsjetiti na komunizam, što će ojačati vjerodostojnost protukomunističke retorike Hrvatske demokratske zajednice.
Populist i osvetnik
Predsjednik Mesić svojim je napadom na križeve i raspela tako, po drugi put u mjesec dana (prvi se put radilo o Trećem bloku), pucao u interese opozicije.
Čelnicima glavnih oporbenih stranaka mora biti jasno da ne mogu pobijediti na izborima oslanjajući se samo na svoje fiksne birače. Opozicija, da bi pobijedila, mora mobilizirati što je moguće više neutralnih glasača. Stipe Mesić, kojeg se percipira kao neprijatelja HDZ-a, u tome ih upravo žestoko sprječava. Sam Mesić vjerojatno ne razumije sve ove kontekste. On se, redovito, ponaša populistički i osvetnički. Da mu se Kaptol ispričao zbog sulude optužbe za veleizdaju, Mesić bi se, gotovo sigurno, sam poklonio pred nekim križem ili raspelom, umjesto da traži njihovu zabranu.
Jedan od problema hrvatske opozicije jest i u tome što još nije razumijela da ne smije računati na Stipu Mesića.
Davor Butković
