INTERVJU

Predstavljamo vam Anu Bilan i Irenu Vojnović, prve i najmlađe magistrice održive arhitekture u Hrvatskoj

  • TOMISLAV KRIŠTO/CROPIX

Objavljeno: 10.04.2012

Surađujući na projektu Smart City Torino, Ana i Irena magistrirale su održivu arhitekturu. Saznajte zašto su se odlučile za taj studij te što su sve naučile: kako graditi održivo, obnovljivo i ekološki te kako poboljšati kvalitetu života

Ana Bilan i Irena Vojnović mlade su arhitektice i prijateljice koje su nakon završene Arhitekture u Zagrebu provele godinu dana u Torinu, gdje su magistrirale održivu arhitekturu, i to pod vodstvom poznatog talijanskog arhitekta Marija Cucinelle. Ana i Irena tako su se uvrstile među najveće stručnjake za održivu arhitekturu u Hrvatskoj. U pauzi između Torina i Šangaja te Barcelone, gdje uskoro odlaze na stručnu praksu, uspjeli smo ih uhvatiti u Zagrebu i doznati nešto više o održivoj arhitekturi.

Druga generacija studija

Otkud taj interes za održivom arhitekturom te kako ste uopće došle do tog specijalističkog studija u Torinu?

- Još za vrijeme studiranja zainteresirala nas je ta tema i već tada nam je postalo jasno da je to smjer kojim želimo ići. Na faksu smo se susrele s tom temom preko izbornog predmeta profesora Miščevića, a 2004. pohađale smo radionicu Integrated Design s akcentom na održivost na Parsonsu (The New School for Design) u New Yorku. Budući da je u Hrvatskoj zadnjih godina prisutna kriza u sektoru graditeljstva, odlučile smo iskoristiti to (ne)povoljno vrijeme te napraviti korak dalje u našem obrazovanju i upisati stručni magisterij. Rad arhitekta Marija Cucinelle pratimo još od studentskih dana. Kako je on jedan od protagonista održive arhitekture u svijetu, odlučile smo se baš za taj magisterij.

Vi ste tek druga generacija tog studija. Kako je uopće koncipiran?

- Europski institut za dizajn (Istituto Europeo di Design) internacionalni je institut. Cilj tog magisterija je da se problem energetske učinkovitosti zgrada iskoristi kao kreativni čimbenik u projektiranju. Proces edukacije je koncipiran tako da se uči kroz izradu projekata u suradnji s profesionalcima iz struke koji su redom suradnici Marija Cucinelle na svim njegovim projektima, ali i drugih velikih arhitekata, kao što su Norman Foster, Renzo Piano, Thomas Herzog, Michael Hopkins...

I što ste sve naučile?

- Održiva je arhitektura širok pojam koji sve više nalazi primjenu u današnjim prilikama. Najjednostavnije bi se moglo reći da teži energetskoj učinkovitosti i smanjenju negativnog utjecaja zgrada na okoliš. Pojam održive arhitekture u Hrvatskoj poznatiji je kao zelena gradnja. No osim energetske i financijske komponente, ima snažno naglašenu i onu socijalnu: kako arhitekturom utjecati na društvo i stanje svijesti pojedinca, ali i učiniti život ugodnijim i zdravijim. Čovjek se uvijek najbolje osjeća kad živi u skladu s prirodom. Bitno je znati iskoristiti bioklimatske uvjete određenog podneblja. Vjetar, sunce, kišu... Sve ono što nam je u prirodi dostupno i zapravo besplatno. To su obnovljivi izvori energije. Jasno da se uz to možemo pomagati i tehnologijom. Glavno da je održivo, obnovljivo i da ne zagađujemo, a kod novih zgrada da težimo postizanju ‘zero CO2’, ‘zero water demand’, ‘zero energy demand’.

Projekt - eksperiment

Na kojim ste sve projektima radile tijekom tih deset mjeseci?

- Imali smo tri radionice, manje projekte između toga i magistarski rad. Prva radionica, Workshop Home, bila je pod vodstvom milanskog arhitekta Filippa Taidellija. Radili su se turistički objekti na tri različite lokacije u ekstremnim klimatskim uvjetima (glečer pokraj Calgarija u Kanadi, pustinja u blizini Hurgade u Egiptu i vjetrovita obala Cipra). Druga radionica, Workshop School, imala je za temu arhitekturu kriznih i siromašnih područja, te gradnju jedinim lokalno dostupnim materijalima.

Projektirali smo škole na šest stvarnih lokacija u Gazi u Palestini. Da bismo se što bolje upoznali s nekonvencijonalnim načinom gradnje paralelno s izradom projekta, gradili smo svojim rukama segmente naših projekata u parku Michelotti koji nam je ustupio Grad Torino. Gradili smo od rabljenih guma, vreća punjenih pijeskom i nabijenom zemljom. Ovu radionicu vodila je poznata grupa talijanskih arhitekata ARCŇ, koji su u to vrijeme dobili nagradu Premio Fondazone Renzo Piano 2011. za jednu od svojih škola u Palestini. Kao uvod u magistarski rad sudjelovali smo na internacionalnoj radionici Smart Building in Torino Smart City. Na tu temu smo radili i magistarski rad, a mentor nam je bio arhitekt Mario Cucinella.

Možete li nam ukratko opisati projekt Smart City Torino?

- Na projektu Smart City Torino - naselje Barriera di Milano - radili smo u grupi od devet arhitekata iz Italije, Rusije i Hrvatske. Radi se o projektu retrofitinga postojećeg naselja čiji je cilj smanjiti potrošnju energije, financijske troškove, CO2 emisiju i promijeniti navike korisnika kroz nove načine prijevoza, kao i svijest prema okolišu. Koncept je da se svi novouvedeni javni sadržaji smještaju izvan zgrada unutar pješačke mreže koja povezuje dijelove naselja, a može se i kao ‘virus’ proširiti prema ostatku grada. ‘Korijeni’, kako smo nazvali mrežu, planirani su u više nivoa i uokviruju tematske trgove koji svojim namjenama udovoljavaju svim potrebama stanovnika naselja. Svaka odluka u projektiranju ima svoje polazište u bioklimatskim strategijama. Pozicije trgova rezultat su softverskih analiza osunčanja naselja, analiza dominantnih smjerova vjetra, te pozicije postojećeg zelenila. Smart City rješenje je primjenjivo u svim naseljima svjetskih gradova koji su suočeni sa sličnim problemima. Druga faza projekta bila je intervencija na pojedinačnim zgradama naselja. Ušteda potrošnje energije cijelog naselja je 54 posto, što odgovara uštedi od otprilike milijun eura godišnje.

Koji je bio vaš zadatak?

- Radile smo retrofit dva postojeća stambena tornja s niskom kvalitetom gradnje, velikim energetskim gubicima, siromašnom tipologijom stanova i nedostatkom zajedničkih prostora za stanare. Glavni cilj projekta nije bila samo energetska učinkovitost zgrada, nego smo arhitekturom željele utjecati na životni stil stanovnika tornjeva kako bi usvojili održive principe, poboljšali kvalitetu života, a kroz to i smanjili negativne utjecaje na okoliš. Koncept projekta čine tri glavne strategije intervencije. To je eksperimentalni projekt, kako je naš mentor Mario Cucinella rekao, “antivirus današnjoj arhitekturi i načinu života”.

Vertikalne farme

O kojim je sve intervencijama riječ?

- U današnjem svijetu postoji sve veći trend zdrave ishrane. Nažalost, organski uzgojena hrana je skupa, a proizvodnja vlastite hrane je teško provediva u gradu zbog nedostatka prostora. Posljednjih godina pojavio se pojam vertikalne farme, odnosno sadnje unutar zgrada u gradu. Manje zagađuje od tradicionalnog načina sadnje, štedi dragocjen prostor, ne ovisi o godišnjim dobima, ima ‘zero transport factor’, a znači i ‘zero CO2’ emisiju. Mi smo tornjeve povezale zelenim vezama (strategija ‘smart connection’) da bi se dobili prostori za sadnju i socijalizaciju stanovnika tornjeva. Za sadnju je odabran sustav vertikalnih hidroponija kako bi se ostvarila maksimalna ušteda prostora. Oblik veza proizlazi iz potrebne količine sunčeve svjetlosti. Iz prve strategije proizašla je druga, ‘smart envelope’ strategija s ciljem smanjenja potrošnje vode iz vodovoda. Na postojeću fasadu apliciran je čelični skeletni sistem sa sustavom vertikalne fitopurifikacije za recikliranje sive vode iz kućanstava i kišnice. Kako postojeći tornjevi imaju nepravilan oblik, stanovi su dobili terase, a biljke pogoduju stvaranju ugodne mikroklime i stvaraju potrebnu sjenu ljeti. Zadnja strategija je ‘smart roof’ koja podrazumijeva aplikaciju fotonaponskih ćelija za proizvodnju struje na krovu.

Savjeti za uštede

Na koje ste načine uspjele smanjiti troškove u tornjevima?

- Prva velika ušteda u energetskom smislu ostvarena je dodavanjem dodatnog sloja toplinske izolacije na postojeće fasade i zamjenom postojećih prozora novima. Pomoću softvera izračunato je da je smanjena potreba za grijanjem i hlađenjem za čak 83 posto, a time i računi za energiju.

Dodatni benefit u smislu energetske učinkovitosti ostvaren je fotonaponskim ćelijama na krovu koje zadovoljavaju 54 posto ukupne energetske potrebe tornjeva. Budući da su tornjevi proizvođači hrane, moguće je smanjiti troškove jedne obitelji za voće i povrće za čak 88 posto. Sistemi za recikliranje vode i skupljanje kišnice zadovoljavaju 86 posto ukupne potrebe vode novih tornjeva. Ovim strategijama uspjeli smo smanjiti godišnje račune jedne obitelji ukupno za čak 80 posto u odnosu na postojeće stanje. Prosječna talijanska obitelj koja stanuje u postojećim tornjevima ima godišnje račune oko 3165 eura, a nakon retrofita oni bi izosili 641 euro godišnje.

Općenito, što biste vi savjetovale našim čitateljima kako da ‘energetski srede’ svoj dom? S čim se mogu ostvariti najveće uštede?

- Kod postojećih domova, kao što je već rečeno, energetski gubici mogu se znatno smanjiti saniranjem fasadnih zidova, odnosno poboljšavanjem njihovih toplinskih svojstava. Kao i kod gradnje novih domova ljudi često griješe i štede na toplinskoj izolaciji. Razlika u cijeni tanjeg i debljeg sloja izolacije nije znatna, ali zato uštede u smislu energije, a time i financijske uštede jesu. Sljedeće znatne uštede mogu se ostvariti ugradnjom novih prozora s dvostrukim ili čak trostrukim izo-staklom. Osim smanjenja računa, to donosi i dodatne pogodnosti; nije li ugodnije boraviti u prostoru gdje ti klima stalno ne puše za vrat? I fotonaponskim ćelijama cijena je pala u odnosu na prijašnje godine, pa se i uloženi novac prije vrati. Zamislite da ne morate svaki mjesec plaćati račune za struju ili da je čak u najboljem scenariju možete i prodavati...

Održiva arhitektura zahtijeva veća početna ulaganja, no uloženo se vrti kroz određeno razdoblje zbog znatnog smanjenja računa i tada se može reći da smo na ‘dobitku’. Puno ovisi i o lifestyleu. No jednom kad se čovjek ufura u takav način razmišljanja, počinje nasitno intervenirati na sve strane i nakon nekog vremena živi održivo.

Otvoreni novi vidici

Koliko vas je studij promijenio kao arhitektice, a koliko kao osobe?

- Pa kao arhitekticama su nam se naravno otvorili neki novi vidici. Zapravo, mislimo da su nam sada svi ti održivi principi toliko usađeni da će se spontano događati tijekom projektiranja. Puno tih spoznaja te promijeni i kao osobu, počneš više razmišljati o nekim stvarima i trudiš se smanjti svoj osobni ecological footprint, water footprint... I jedna i druga u Torinu smo zapravo zbog nekih osobnih razloga počele i sa zdravijom ishranom. Tako se sve to nekako poklopilo. Održiva arhitektura nije vezana samo uz energetsku učinkovitost i sve to što ljudima prvo padnu na pamet kad se taj izraz spomene. To je stanje svijesti...

Sada idete na praksu u Barcelonu i Šangaj. Što očekujete? Koji su vam daljnji planovi...

- Nadamo se da ćemo, svaka na svojoj strani svijeta, na konkretnim projektima primijeniti novostečena znanja i, naravno, naučiti i neke nove stvari. Svako novo iskustvo je vrijedno pa se tako i ovome jako veselimo. Nakon toga... Tko zna! Bilo bi super kada bismo dobile priliku da primijenimo sva ta iskustva i na projektima u Hrvatskoj...

Broj preporuka: 11

FACEBOOK KOMENTARI

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen