Kad je prije četiri godine Alan Hollinghurst dobio nagradu Booker za roman “Linija ljepote” naslovi tabloida mahom su bili varijacije na temu “Gay roman dobio Bookera” ili, pak, “Gay seks osvaja Bookera”. Pokušaj zgražanja nad “devijacijom kulture” nije uspio, vremena su se, ipak, nešto promijenila, a o nagrađenom romanu nastavilo se pisati tek kao o rijetko dobrom odabiru žirija.
Bookerom nagrađeni roman “Linije ljepote” (prijevod Marko Maras) smješten je u London osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, a prati dvadesetogodišnjeg studenta književnosti, homoseksualca Nicka Guesta i njegov život u kući visokopozicioniranog konzervativnog parlamentarca u vrijeme Margaret Thatcher. Sentimentalno odrastanje junaka koji traga za ljubavlju, seksom i ljepotom u politički i moralno trulom društvu, lijep roman o ružnim ljudima, jedna je od najboljih društvenih satira napisanih na engleskom jeziku posljednjih godina.
Kritičari su Hollinghurstu tepali kako je i najbolji učenik književnika Henryja Jamesa, možda i najvećeg stilista engleskog jezika. Nedavno je objavljen i prijevod Hollinghurstovog ranog romana “Večernja zvijezda”. Junak romana, nezadovoljni tridesetogodišnjak Edward Manners bježi u jedan flamanski grad u potrazi za novim životom. U novoj sredini razvija opsesivnu strast prema sedamnaestogodišnjem Lucu.
- Možete ga čitati kao minijaturni “U potrazi za izgubljenim vremenom”, proširenu “Smrt u Veneciji” ili kao homoseksualnu “Lolitu”. Nebitno, važno je samo da ćete neizmjerno uživati čitajući ga - napisao je kritičar New York Timesa o romanu koji je ušao i u najuži izbor spomenute nagrade.
- Prije par godina ponovno sam pročitao taj roman. Kad bih ga danas pisao, cijeli niz stvari bih napravio drugačije. Najbolji dio mi je središnji u kojem sam postigao konciznost. Ali, ne želim ga mijenjati - njega je napisao neki stari ja i takav bi trebao ostati. Ili propasti. Odlična mi je naslovnica, idealno je uhvatila srž roman, dio o gledanju, odnosno o vidu i sljepoći.
S nagrađivanim književnikom razgovarali smo o tome koliko mu se promijenio život nakon Bookera, o njegovom novom romanu, o književnom uzoru te zašto mu gay perspektiva više nije toliko zanimljiva.
Kako to da niste objavili ništa nakon Bookera?
- Radim posljednjih par godina na romanu za koji se nadam da ću završiti sljedeće ljeto. Sporo radim, čak i u najboljim vremenima. Svladao sam tehnički dio, ali sam razvio strah od ponavljanja jer je to nekako teško izbjeći. Razlog pauze mogu pripisati i Bookeru. Nagrada mi je donijela pregršt lijepoga, ali i nešto loše, dvije godine nisam bio u stanju ništa napisati.
U kojoj mjeri se i je li se promijenio odnos kritičara nakon nagrade Booker?
- Glavna promjena je što sam danas daleko poznatiji. Do Bookera nisam bio gotovo uopće prevođen. Ne znam što su u tim zemljama pisali i u kojem ključu. U Velikoj Britaniji “Linija ljepote” bila je najbolje prihvaćena od svih mojih knjiga, a kritike su mahom objavljene uoči nagrade Booker. Kako ništa nisam objavio (osim kratke priče u stotom izdanju časopisa Granta) ne znam na što mogu računati kad budem konačno objavio novi roman.
Desetak godina bio je zamjenik urednika The Times Literary Supplementa. U književne krugove je ušao kao nagrađivani pjesnik da bi 1988. objavio svoj prvi roman “The Swimming-Pool Library”.
Dobitnik je, među ostalim, nagrada Somerset Maugham Award i James Tait Black Memorial Prize za prozu, a 1994. ušao je u najuži izbor za nagradu Booker s romanom ‘Večernja zvijezda’. Godine 1993. književni ga je časopis Granta proglasio jednim od najboljih mladih britanskih pisaca. Prevođen je na 20-ak jezika.
U svim romanima priča je ispričana iz gay perpspektive. Je li vam to još uvijek bitno?
- Bila je to uzbudljiva nova mogućnost, nešto originalno što sam mogao napraviti. Danas, kad je olabavio društveni i politički pritisak na homoseksualce, ta pozicija više nije toliko originalna. Moglo bismo reći da sam, donekle, dobio što sam želio, ali ne želim se odreći svog prirodnog interesa za gay živote i gay perspektivu. I u romanu koji sad pišem, taj element je jako prisutan, ali pokušao sam na tragu “Linije ljepote” zahvatiti dulji period i širi društveni kontekst.
U jednom intervjuu odbili ste ideju angažiranosti, ustvrdivši kako nemate namjeru biti ikakav glasnogovornik, a kamoli glasnogovornik generacije. Dosta teško je to prihvatiti s obzirom na to da su vaši romani itekako rušili tabue. Gdje povlačite crte?
- Ne povlačim je, barem ne svjesno. Aludirao sam na to da je važna vaša osobna pozicija, ne pozicija imaginarnog drugog ili predstavnika skupine. Važno je pisati ono što želite, ne ono što bi netko možda želio čuti. Ako je išta dobro u mojim knjigama, onda to dolazi iz toga što su one tako osobne.
Spominjalo se da vam je Booker za “Večernju zvijezdu” prvi put pobjegao zbog eksplicitnih opisa seksa. Jeste li ikad imali problema s autocenzurom?
- Ne, upravo suprotno. Smatrao sam u počecima kako je najvažnije ne cenzurirati se, premda to ne znači kako nisam kalkulirao o tome što treba ili ne treba reći. Čudan je odnos prema tome. Pretpostavljam da je to dio općeg, stalnog, nemogućeg pitanja Ukusa, kako bi rekao James, “blaženog, sveobuhvatnog termina za mnoge stvari u pojedincu”. Moglo bi se reći da me to i donekle spasilo.
Slažete se da je novac “stalna” tema vaših romana?
- Da, ali postoji tek par romana za koje se to ne bi moglo reći.
Svi vaši romani smješteni su ili se nekako dotiču osamdesetih godina prošlog stoljeća. Je li to analiza formativnog razdoblja, fasciniranost tim razdobljem...?
- Nisam fasciniran njima na način da ih volim, zapravo su mi u gomili aspekata te godine bile grozne i zastrašujuće. Nemam nikakvih iluzija u vezi tog perioda. Ali, pokušavao sam, kroz te romane, ispričati jednu priču, tijekom koje sam istraživao gay identitet i borbu homoseksualaca za vidljivost u društvu.
“Linija ljepote” nekako je bila završetak te priče, i morao sam se vratiti u osamdesete jer sam tek tad mogao do kraja ispričati priču u kritičkom trenutku, nastaviti tamo gdje sam stao sa svojim prvijencem “The Swimming-Pool Library”. Trebalo mi je vremena da budem u stanju pisati o dvostrukoj krizi sredine osamdesetih, thatcherizmu i AIDS-u, razdoblju koje je toliko utjecalo na period u kojem danas živimo. Strahovito me deprimiralo vraćanje u taj period, jer je to bio i važan dio mog sazrijevanja. Morao sam iznova proživjeti sve te uspomene. Doduše, bilo je i gotovo šokantno shvatiti da je to razdoblje postalo i “dio povijesti”.
Brine li vas, kao i vašeg uzora Henryja Jamesa, “srednja dob”?
- Ne posebno, ali ideja ili definicija onoga što nazivamo srednjom dobi promijenila se od tada. Ili, čak, od šezdesetih kad se Evelyn Waugh opisao kao starija osoba premda je imao tek 59 godina. Imam 54, sigurno sam u nekoj zreloj životnoj fazi, ali takve podjele ne odgovoraju mom unutrašnjem osjećaju za napredovanje ili putu kojim idem. James se brinuo jer je za njega “srednja dob” trebala biti uvertira za grandiozno prozno finale, nešto na što sasvim sigurno nitko od nas ne može računati.
Niste usamljeni u ljubavi prema Jamesu. Zašto ga volite?
- Zato što je bio jedan od najnteligentnijih ljudi koji su ikad pisali. To je jasno. Onaj osobni faktor je teži, mogu ga opisati samo kao ljubav prema nekoj neuhvatljivoj, razoružavajućoj ljepoti njegove proze. Taj dio nisam u stanju racionalno objasniti.
Napisali ste predgovor za jedno od izdanja njegovog nedovršenog romana “Ivory Tower”. Imate li dvojbi kad je u pitanju objava nedovršenih djela?
- Nemoguće je generalizirati. Uglavnom se radi o procjeni značaja nekog pisca, pa je i teško govoriti o moralnosti tog čina. U slučaju važnog pisca kao što je Henry James, čini mi se da je sve što je napisao zanimljivo. Uostalom, njegovi nedovršeni romani su objavljeni, kao i bilješke, neposredno nakon smrti. Slažem se, malo će ljudi s užitkom pročitati “The Sense of the Past” (još jedan nedovršeni roman Henryja Jamesa), ali “The Ivory Tower” je, kao što znate, bio začetak remek-djela te kao takav zaslužuje biti poznat.
Je li nekome tko je studirao književnost teže naći vlastiti glas?
- Sasvim suprotno, rekao bih da je neizbježno studirati književnost kako bi našli vlastiti glas.
Dugi niz godina radili ste u uredništvu Times Literary Supplementa. Kako, i kao pisac, gledate na rezanje prostora za knjige u tisku?
- Na svu sreću, Engleska je nekim čudom zasad uspjela izbjeći taj trend. Važne novine, one koje se smatraju uglednim i drže do sebe, pokušavaju nadmašiti jedne druge u količini zastupljenosti knjiga. Ono što vidim kao problem je uniformiranost, nedostaje različitosti, kao da neprestano čitate isti tekst.
Svugdje se recenziraju isti naslovi, svugdje se prodaju isti naslovi, sve je teže primijetiti neke drukčije naslove. Ne vidim nekog smisla u takvom pristupu književnosti.
- Mislim da sam na nekom osnovnom nivou, energiju i ideje koju sam nekoć koristio iz poezije prenio u prozu. Prestao sam pisati pjesme kad sam stigao na pola svog prvog romana. Ali, poezija mi je i dalje iznimno važna, mislim da su neke pjesničke navike i dalje dominantne kad pišem prozu. Zvuk onoga što pišem mi je beskrajno važan. Ne mogu kontrolirati prijevode, tako da nisam siguran koliko od toga ostane nakon što je knjiga prevedena.
Velik broj pisaca ističe kako ne postoji famozna inspiracija, nego ili imate ili nemate talent, a ostatak je težak posao. Slažete se?
- Možda je inspiracija uistinu staromodna riječ za nešto drugo. Ne znam, postoje trenuci kad mi riječi dolaze gotovo putem neke magije, ali bez ikakve sumnje nastaju kao rezultat specifičnog mentalnog stimulansa, a ne božanske intervencije.
Za mene je talent nešto tehničko, vještina, mogućnost kontroliranja riječi. Nelagodno mi je i kad netko pisanje veže s teškim radom.
Postoje veliki pisci koji stvaraju, recimo to tako, opuštenim ritmom, drugi su u stanju napisati desetke kartica dnevno. Moj prijatelj, brilijantan romanopisac, napiše u tjedan dana onoliko koliko ja napišem u godinu - ali nisam siguran kome je od nas teže.
Adriana Piteša
Bookerom nagrađeni roman “Linije ljepote” (prijevod Marko Maras) smješten je u London osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, a prati dvadesetogodišnjeg studenta književnosti, homoseksualca Nicka Guesta i njegov život u kući visokopozicioniranog konzervativnog parlamentarca u vrijeme Margaret Thatcher. Sentimentalno odrastanje junaka koji traga za ljubavlju, seksom i ljepotom u politički i moralno trulom društvu, lijep roman o ružnim ljudima, jedna je od najboljih društvenih satira napisanih na engleskom jeziku posljednjih godina.
|
80-ih i 90-ih svi su se uzrujavali zbog gay perspektive u prozi. Danas, kad je društveni pritisak manji, to više nije originalno - što ne znači da sam izgubio interes
|
- Možete ga čitati kao minijaturni “U potrazi za izgubljenim vremenom”, proširenu “Smrt u Veneciji” ili kao homoseksualnu “Lolitu”. Nebitno, važno je samo da ćete neizmjerno uživati čitajući ga - napisao je kritičar New York Timesa o romanu koji je ušao i u najuži izbor spomenute nagrade.
- Prije par godina ponovno sam pročitao taj roman. Kad bih ga danas pisao, cijeli niz stvari bih napravio drugačije. Najbolji dio mi je središnji u kojem sam postigao konciznost. Ali, ne želim ga mijenjati - njega je napisao neki stari ja i takav bi trebao ostati. Ili propasti. Odlična mi je naslovnica, idealno je uhvatila srž roman, dio o gledanju, odnosno o vidu i sljepoći.
S nagrađivanim književnikom razgovarali smo o tome koliko mu se promijenio život nakon Bookera, o njegovom novom romanu, o književnom uzoru te zašto mu gay perspektiva više nije toliko zanimljiva.
|
|
Kako to da niste objavili ništa nakon Bookera?
- Radim posljednjih par godina na romanu za koji se nadam da ću završiti sljedeće ljeto. Sporo radim, čak i u najboljim vremenima. Svladao sam tehnički dio, ali sam razvio strah od ponavljanja jer je to nekako teško izbjeći. Razlog pauze mogu pripisati i Bookeru. Nagrada mi je donijela pregršt lijepoga, ali i nešto loše, dvije godine nisam bio u stanju ništa napisati.
U kojoj mjeri se i je li se promijenio odnos kritičara nakon nagrade Booker?
- Glavna promjena je što sam danas daleko poznatiji. Do Bookera nisam bio gotovo uopće prevođen. Ne znam što su u tim zemljama pisali i u kojem ključu. U Velikoj Britaniji “Linija ljepote” bila je najbolje prihvaćena od svih mojih knjiga, a kritike su mahom objavljene uoči nagrade Booker. Kako ništa nisam objavio (osim kratke priče u stotom izdanju časopisa Granta) ne znam na što mogu računati kad budem konačno objavio novi roman.
Desetak godina bio je zamjenik urednika The Times Literary Supplementa. U književne krugove je ušao kao nagrađivani pjesnik da bi 1988. objavio svoj prvi roman “The Swimming-Pool Library”.
Dobitnik je, među ostalim, nagrada Somerset Maugham Award i James Tait Black Memorial Prize za prozu, a 1994. ušao je u najuži izbor za nagradu Booker s romanom ‘Večernja zvijezda’. Godine 1993. književni ga je časopis Granta proglasio jednim od najboljih mladih britanskih pisaca. Prevođen je na 20-ak jezika.
Booker donio ugled i novacAlan Hollinghurst rođen je 1954. u Gloucestershireu. Studirao je, a potom predavao engleski jezik na oxfordskom sveučilištu. |
- Bila je to uzbudljiva nova mogućnost, nešto originalno što sam mogao napraviti. Danas, kad je olabavio društveni i politički pritisak na homoseksualce, ta pozicija više nije toliko originalna. Moglo bismo reći da sam, donekle, dobio što sam želio, ali ne želim se odreći svog prirodnog interesa za gay živote i gay perspektivu. I u romanu koji sad pišem, taj element je jako prisutan, ali pokušao sam na tragu “Linije ljepote” zahvatiti dulji period i širi društveni kontekst.
U jednom intervjuu odbili ste ideju angažiranosti, ustvrdivši kako nemate namjeru biti ikakav glasnogovornik, a kamoli glasnogovornik generacije. Dosta teško je to prihvatiti s obzirom na to da su vaši romani itekako rušili tabue. Gdje povlačite crte?
- Ne povlačim je, barem ne svjesno. Aludirao sam na to da je važna vaša osobna pozicija, ne pozicija imaginarnog drugog ili predstavnika skupine. Važno je pisati ono što želite, ne ono što bi netko možda želio čuti. Ako je išta dobro u mojim knjigama, onda to dolazi iz toga što su one tako osobne.
Spominjalo se da vam je Booker za “Večernju zvijezdu” prvi put pobjegao zbog eksplicitnih opisa seksa. Jeste li ikad imali problema s autocenzurom?
- Ne, upravo suprotno. Smatrao sam u počecima kako je najvažnije ne cenzurirati se, premda to ne znači kako nisam kalkulirao o tome što treba ili ne treba reći. Čudan je odnos prema tome. Pretpostavljam da je to dio općeg, stalnog, nemogućeg pitanja Ukusa, kako bi rekao James, “blaženog, sveobuhvatnog termina za mnoge stvari u pojedincu”. Moglo bi se reći da me to i donekle spasilo.
Slažete se da je novac “stalna” tema vaših romana?
- Da, ali postoji tek par romana za koje se to ne bi moglo reći.
Svi vaši romani smješteni su ili se nekako dotiču osamdesetih godina prošlog stoljeća. Je li to analiza formativnog razdoblja, fasciniranost tim razdobljem...?
- Nisam fasciniran njima na način da ih volim, zapravo su mi u gomili aspekata te godine bile grozne i zastrašujuće. Nemam nikakvih iluzija u vezi tog perioda. Ali, pokušavao sam, kroz te romane, ispričati jednu priču, tijekom koje sam istraživao gay identitet i borbu homoseksualaca za vidljivost u društvu.
“Linija ljepote” nekako je bila završetak te priče, i morao sam se vratiti u osamdesete jer sam tek tad mogao do kraja ispričati priču u kritičkom trenutku, nastaviti tamo gdje sam stao sa svojim prvijencem “The Swimming-Pool Library”. Trebalo mi je vremena da budem u stanju pisati o dvostrukoj krizi sredine osamdesetih, thatcherizmu i AIDS-u, razdoblju koje je toliko utjecalo na period u kojem danas živimo. Strahovito me deprimiralo vraćanje u taj period, jer je to bio i važan dio mog sazrijevanja. Morao sam iznova proživjeti sve te uspomene. Doduše, bilo je i gotovo šokantno shvatiti da je to razdoblje postalo i “dio povijesti”.
Brine li vas, kao i vašeg uzora Henryja Jamesa, “srednja dob”?
- Ne posebno, ali ideja ili definicija onoga što nazivamo srednjom dobi promijenila se od tada. Ili, čak, od šezdesetih kad se Evelyn Waugh opisao kao starija osoba premda je imao tek 59 godina. Imam 54, sigurno sam u nekoj zreloj životnoj fazi, ali takve podjele ne odgovoraju mom unutrašnjem osjećaju za napredovanje ili putu kojim idem. James se brinuo jer je za njega “srednja dob” trebala biti uvertira za grandiozno prozno finale, nešto na što sasvim sigurno nitko od nas ne može računati.
Niste usamljeni u ljubavi prema Jamesu. Zašto ga volite?
- Zato što je bio jedan od najnteligentnijih ljudi koji su ikad pisali. To je jasno. Onaj osobni faktor je teži, mogu ga opisati samo kao ljubav prema nekoj neuhvatljivoj, razoružavajućoj ljepoti njegove proze. Taj dio nisam u stanju racionalno objasniti.
| U Engleskoj i dalje sve ugledne novine imaju prilog posvećen knjigama. Ali svi pišu o istim knjigama, ne vidim smisla u tom pristupu literaturi
|
- Nemoguće je generalizirati. Uglavnom se radi o procjeni značaja nekog pisca, pa je i teško govoriti o moralnosti tog čina. U slučaju važnog pisca kao što je Henry James, čini mi se da je sve što je napisao zanimljivo. Uostalom, njegovi nedovršeni romani su objavljeni, kao i bilješke, neposredno nakon smrti. Slažem se, malo će ljudi s užitkom pročitati “The Sense of the Past” (još jedan nedovršeni roman Henryja Jamesa), ali “The Ivory Tower” je, kao što znate, bio začetak remek-djela te kao takav zaslužuje biti poznat.
Je li nekome tko je studirao književnost teže naći vlastiti glas?
- Sasvim suprotno, rekao bih da je neizbježno studirati književnost kako bi našli vlastiti glas.
Dugi niz godina radili ste u uredništvu Times Literary Supplementa. Kako, i kao pisac, gledate na rezanje prostora za knjige u tisku?
- Na svu sreću, Engleska je nekim čudom zasad uspjela izbjeći taj trend. Važne novine, one koje se smatraju uglednim i drže do sebe, pokušavaju nadmašiti jedne druge u količini zastupljenosti knjiga. Ono što vidim kao problem je uniformiranost, nedostaje različitosti, kao da neprestano čitate isti tekst.
Svugdje se recenziraju isti naslovi, svugdje se prodaju isti naslovi, sve je teže primijetiti neke drukčije naslove. Ne vidim nekog smisla u takvom pristupu književnosti.
- Mislim da sam na nekom osnovnom nivou, energiju i ideje koju sam nekoć koristio iz poezije prenio u prozu. Prestao sam pisati pjesme kad sam stigao na pola svog prvog romana. Ali, poezija mi je i dalje iznimno važna, mislim da su neke pjesničke navike i dalje dominantne kad pišem prozu. Zvuk onoga što pišem mi je beskrajno važan. Ne mogu kontrolirati prijevode, tako da nisam siguran koliko od toga ostane nakon što je knjiga prevedena.
Velik broj pisaca ističe kako ne postoji famozna inspiracija, nego ili imate ili nemate talent, a ostatak je težak posao. Slažete se?
- Možda je inspiracija uistinu staromodna riječ za nešto drugo. Ne znam, postoje trenuci kad mi riječi dolaze gotovo putem neke magije, ali bez ikakve sumnje nastaju kao rezultat specifičnog mentalnog stimulansa, a ne božanske intervencije.
Za mene je talent nešto tehničko, vještina, mogućnost kontroliranja riječi. Nelagodno mi je i kad netko pisanje veže s teškim radom.
Postoje veliki pisci koji stvaraju, recimo to tako, opuštenim ritmom, drugi su u stanju napisati desetke kartica dnevno. Moj prijatelj, brilijantan romanopisac, napiše u tjedan dana onoliko koliko ja napišem u godinu - ali nisam siguran kome je od nas teže.
Pisanje nema veze s teškim radomŠto je ostalo od Hollinghursta-pjesnika? |
Adriana Piteša