Prije malo više od mjesec dana, 15. rujna ove godine, predsjednica Vlade Jadranka Kosor dala je sljedeću izjavu: “S Borutom Pahorom nisam razgovarala o pristupu Slovenije otvorenom moru. Razgovarali smo jedino o deblokadi hrvatskih pregovora s Europskom Unijom.”
Premijerka je dala tu izjavu, koju su prenijele sve dnevne novine, televizije i portali, nakon sastanka Ekonomskog vijeća.
Novinari su premijerku pitali o izlazu Slovenije na otvoreno more u povodu tvrdnje njezina slovenskog kolege Boruta Pahora da hrvatsko-slovenski sporazum kojim se deblokiraju pregovori obuhvaća i mogućnost izlaza Slovenije na otvoreno more.
Hrvatska je predsjednica Vlade tu mogućnost decidirano zanijekala.
Sporazum povoljniji za Hrvatsku
Sada, kada je objavljen cjeloviti tekst Sporazuma, vidljivo je, nažalost, da je Jadranka Kosor lagala.
Točka 3b hrvatsko-slovenskog sporazuma govori, kako sada svi znaju, o dodiru Slovenije s otvorenim morem.
Budući da točka 3b nije mogla ući u Sporazum bez znanja hrvatske premijerke, jasno je da ona nije govorila istinu kada je tvrdila da s premijerom Pahorom nije raspravljala o Sloveniji i otvorenom moru.
Predsjednica Vlade obmanula je, dakle, hrvatsku javnost kad je riječ o jednom od najvažnijih pitanja u dugogodišnjem slovensko-hrvatskom prijeporu.
Dan ili dva poslije izjave gospođe Kosor o tome da ona i gospodin Pahor uopće nisu diskutirali o slovenskom pristupu otvorenom moru, razgovarao sam s predsjednikom SDP-a Zoranom Milanovićem.
Milanović se u međuvremenu čuo sa svojim stranačkim “kolegom” Pahorom, koji ga je uvjeravao da se u Sporazumu spominje dodir Slovenije s otvorenim morem.
Sjećam se da sam Milanoviću rekao da mi se to čini nevjerodostojno jer bi bilo posve neobično, i politički pomalo suicidalno, decidirano demantirati nešto što će prije ili kasnije postati provjerljivo, kao što je sadržaj hrvatsko-slovenskog sporazuma.
Osim toga, stekao sam dojam da se Jadranka Kosor pokušava znatno razlikovati od svojih prethodnika i kolega u vodstvu HDZ-a; činilo mi se da se ona od njih razlikuje svojim poštovanjem prema javnosti, dakle prema svim građanima ove zemlje.
Kosor je tu javnost, kako vidimo, nažalost obmanula.
Doduše, svaki advocatus dei mogao bi, argumentirano, ustvrditi kako je predsjednica Vlade imala najbolje namjere.
Uistinu, sam tekst Sporazuma nije loš za Hrvatsku.
U njemu se ne predviđa da Hrvatska mora Slovencima dati famozni “dimnjak”, dakle koridor dug desetak kilometara i širok kilometar i pol, što je bio donedavni slovenski uvjet za deblokadu hrvatskih pregovora s Europskom Unijom.
Slovenci su, čini se, morali odustati od svog glavnog zahtjeva.
Nadalje, u Sporazumu se nigdje ne kaže što, zapravo, znači slovenski dodir s otvorenim morem; nigdje se ne kaže da bi Republika Hrvatska trebala prepustiti bilo koji dio svog teritorija na moru Republici Sloveniji.
Budući da je Europska Unija jasno poručila Slovencima da teritorijalne pretenzije poput “dimnjaka” ne dolaze u obzir - jer bi mogle izazvati kaos sličnih zahtjeva unutar Europske Unije - valja pretpostaviti da Hrvatska, u konačnom arbitražnom rješenju, neće morati pristati na teritorijalne ustupke.
Nadalje, Sporazum jamči da naši pregovori s Europskom Unijom više ne mogu biti blokirani, što jest hrvatski strateški politički cilj.
Gledano sa svih tih motrišta, Sporazum je povoljniji za Hrvatsku nego za Sloveniju, jer Slovenija ne dobiva baš nikakvu garanciju o značajkama pristupa otvorenom moru.
Utoliko je sasvim logično da je šef slovenske opozicije Janez Janša najavio da će njegova stranka glasovati protiv Sporazuma, te da se u slovenskim političkim kuloarima počelo govoriti o impeachmentu protiv Boruta Pahora.
S druge strane, sve će hrvatske stranke glasovati za Sporazum.
Koliko nam je poznato, SDP ni u jednom trenutku nije dvojio o tome hoće li podržati ili odbiti Sporazum, nego je tražio dodatna objašnjenja, naprosto zato što je predsjednica Vlade odbijala objaviti tekst Sporazuma, i zato što je tvrdila da nije pregovarala o onome o čemu očigledno jest pregovarala, i što se našlo u sadašnjem tekstu Sporazuma, u famoznoj točki 3b.
Hrvatsko-slovenski Sporazum o arbitraži čini se prihvatljivim za hrvatske državne interese: Hrvatskoj je potrebno da što prije uđe u Europsku Uniju, i Hrvatskoj je potrebno da što prije riješi teritorijalni spor sa Slovenijom.
Hrvatskoj se, ponovimo, neslužbeno jamči da se od nje neće tražiti da Slovencima prepusti “dimnjak”, ili bilo što slično.
Međutim, način na koji je Jadranka Kosor hrvatskoj javnosti pokušala prezentirati Sporazum potpuno je neprihvatljiv.
Prvo, u vrijeme kada Hrvatsku bombardiraju sve moguće afere, nova predsjednica Vlade, koja je u posljednjih par mjeseci uložila puno u poboljšanje svog imidža i svoje vjerodostojnosti, naprosto ne smije obmanjivati javnost.
Rečenica: “Nisam s Pahorom razgovarala o otvorenom moru” čisto je obmanjivanje javnosti jer je, ponovimo, otvoreno more bitna točka u Sporazumu koji bi se trebao potpisati 4. studenoga.
Meko doziranje informacija
Gospođa Kosor tako je zadala težak udarac svojoj vjerodostojnosti.
Drugo, valja pretpostaviti kako se gospođa Kosor odlučila za meko doziranje informacija o stvarnom sadržaju Sporazuma, da ne bi previše iziritirala Hrvatsku demokratsku zajednicu.
Podsjetimo, Hrvatska demokratska zajednica godinama je odbijala bilo kakvu mogućnost dogovora sa Slovencima o otvorenom moru.
Sada se, pak, HDZ-ova premijerka i predsjednica stranke ipak dogovorila da se Sloveniji omogući određeni oblik dodira s otvorenim morem.
Kada sam u svibnju ove godine razgovarao s više utjecajnih ljudi u HDZ-u, o Sanaderovim opcijama sa Slovenijom, svi su mi, neovisno jedni o drugima, bili rekli da će napustiti Hrvatsku demokratsku zajednicu ako Sanader pristane na bilo što što ima veze s otvorenim morem.
Čini se da je HDZ po tom pitanju bio krajnje odlučan: sada se, pak, HDZ mora suočiti s činjenicom da je njegova predsjednica Vlade pristala na ono što stranka aklamativno nije željela.
Utoliko se oklijevanje gospođe Kosor može razumjeti, ali ne i opravdati.
Treće, i najvažnije, Republika Hrvatska ulazi u sve dublju krizu povjerenja u političke institucije.
Legalne, formalizirane političke institucije temeljni su stupovi liberalne demokracije.
I kada smo uvjereni da političke stranke loše funkcioniraju, da je parlament nesposoban i nekompetentan, da je cijela sadašnja politička sfera korumpirana i neefikasna, sve to ne smije biti razlog za rušenje temeljnih političkih institucija, jer se preko tih institucija odvijaju elementarne demokratske procedure; zato se sustav u kojem živimo i zove višestranački sustav. Stranke su njegovi nositelji.
Hrvatska je jedna od zemalja u kojoj višestranački politički sustav funkcionira nenasilno, i u kojoj višestranački politički sustav načelno odražava političku volju građana.
Najgore što se hrvatskoj demokraciji može dogoditi jest masovna stigmatizacija višestranačkog političkog sustava u korist bilo kakvih oblika “izravnog” predstavljanja volje naroda, protiv zločestih partijskih elita (a to je ono na što, zapravo, igraju Milan Bandić i Nadan Vidošević u svojim predsjedničkim kampanjama).
Ako nam se takvo što tijekom predsjedničkih izbora uistinu i dogodi, bit ćemo suočeni s ugrožavanjem glavnih elemenata institucionalne demokracije naspram kojih će stajati neodgovorni pojedinci koji će obnašati vlast u ime onih interesnih grupa koje su podržale njihovu kandidaturu.
Teška nevjerodostojnost Jadranke Kosor, kad je riječ o stvarnom sadržaju hrvatsko-slovenskog sporazuma, otvara manevarski prostor baš takvim, brutalnim populističkim opcijama, koje su dugoročno opasne za demokraciju u Hrvatskoj.
