Poziv Jadranke Kosor poslodavcima da ne otpuštaju radnike jedina je Vladina reakcija na rekordan skok nezaposlenosti. Apeliram na poslodavce da naprave sve za očuvanje radnih mjesta, rekla je premijerka te svoju izjavu ukrasila šušurom kako nije vrijeme za sebičnost, dio ljudi ne zna kako će preživjeti i to nas sve, poentirala je, mora uozbiljiti. Njoj osobno taj recept nije pomogao. Šeficu hrvatske Vlade sada i službeno potvrđeni podaci o 310 tisuća nezaposlenih uopće nisu uozbiljili.
Potpuno je neozbiljno da se tsunami s posla na burzu hoće zaustaviti apelom na poslodavce. Premijerkini su pozivi stoga neprobavljiva demagogija. Nema od njih nikakve pomoći, ali, eto, demonstrirala je zabrinutu facu i socijalnu osjetljivost.
Vođenje politike plediranjem na nesebičnost poslodavaca još je problematičnije s obzirom na činjenicu da je Vlada uvjete poslovanja dodatno otežala, između ostaloga i jačanjem porezne presije. Da je premijerka imala petlje smanjiti državni proračun i prilagoditi ga financijskim snagama Hrvatske, neki od sada nezaposlenih sigurno bi sačuvali posao. Da nije uvela krizne poreze, broj nezaposlenih ne bi rastao sadašnjim tempom. Svojim je haračem ispisala otkaz dijelu radnika.
Sućutna, navodno, prema nezaposlenima i puna pouka kako bi se poslodavci trebali ponašati, šefica Vlade istodobno poput klisurine odolijeva na braniku državnog proračuna i povećanih poreza. Na savjete da barem harač odmah stornira ni da trepne.
Premda to od nje traže gotovo svi: ekonomisti (čak i njena savjetnica Sandra Švaljek, po kojoj je ukidanje kriznog poreza nužna mjera da bi se ublažio daljnji pad ekonomije), sindikati (koji su u tom pogledu potpuno suglasni s poslodavcima), privrednici (Todorićeva desna ruka Ljerka Puljić: “Ne održi li se kupovna moć domaćeg stanovništva, neće se moći održati ni proizvodnja, a onda ni zaposlenost. Ukidanje kriznog poreza mora biti prvi Vladin potez, bez ikakvih dvojbi i razmišljanja.”)...
Doduše, jedan od premijerkinih ekonomskih savjetnika, Borislav Škegro, ovih je dana najavio da kao odgovor na eksploziju nezaposlenosti i općenito “vrlo ozbiljnu ekonomsku situaciju” krajem godine slijedi “mini reforma državnih financija”.
Ništa od sadržaja te reforme javnosti nije poznato. Ali tajming je sigurno katastrofalan. Vladi se očito ne žuri. Mjere, koje je s obzirom na situaciju već morala prakticirati, faktički odgađa za godinu dana.
Veliko je pitanje i što će iz tog paketa, koji je projektiran u savjetničkom timu, na koncu ispasti. Po Vladinoj ekonomskoj politici reklo bi se da ekonomskih savjetnika uopće nema. Nema razloga sumnjati u njihovu stručnost. Međutim, evidentno je da se od njihovih savjeta mnogo ne uzima.
Savjetnici savjetuju, ali politika donosi odluke. Vladine odluke jako frustriraju premijerkine savjetnike. Zasad će oni, u povjerenju, kao najveći problem spomenuti šum na vezama s potpredsjednikom za gospodarstvo Ivanom Šukerom, očito podkapacitiranim za funkciju koja ga je zapala.
Na koncu, o ozbiljnosti Vladinih namjera s reformom državnih financija nešto je moguće zaključivati i iz činjenice da o njima ne govori ni premijerka ni ministri, nego jedan od savjetnika.
