Od nas prosvjetara se traži sve više, a daje sve manje. I ja sam za to da se omoguće produljeni tretmani djeci s problemima u ponašanju, ali za to su nam potrebni stručni psiholozi, doslovce 10 puta više njih nego sada. Ako njih nema, onda nema ni produljenog tretmana.

ljudi: djeca nisu profitabilna u ovoj državi stoga država ne želi zapošljavati ljude u tom sektoru, a još više u prevenciji takovih ponašanja djece. to bi uključivalo sistematski rad i s roditeljima, i s djecom i s institucijama, ali to u ovoj državi zvuči kao naučna fantastika. ...karakteristika ovog rada je da treba mnogo vremena raditi za milimetarske pomake.zato je profitabilno zapošljavati ljude kad se farbaju tuneli, grade auto-ceste,krade žito jer lova relativno brzo kapa na račun...ali da se zaposle ljudi koji bi radili s djecom prevenciju nasilja- ne može!..
...stoga mi pada na pamet alternativa - možda bi bilo bolje umjesto rada s djecom, uvaljivati budućoj do smrti umlaćenoj djeci, a i ženama životna osiguranja?...bar neka korist...
..uvjerena sam kako bi roditelji od predivnog, neprežaljenog i ubijenog momka luke ritza , (i na žalost gomila roditelja neke tako premlaćene i ubijene djece od strane druge djece) više voljeli da su dobili isplatu u lovi, nego da je država zaposlila ljude koji su na vrijeme mogli detektirati poremećaj ponašanja, educirati i prevenirati zločin....
..a vjerujte mi- ako sad država ne ubaci armiju ljudi u škole i institucije te problematike, vrlo smo blizu svega onoga što godinama gledamo da se događa u filmovima po američkim javnim školama...no,djeca u ovoj državi nisu profitabilna...

današnji delikventni mladi ljudi, tj nasilnici nisu se samo materijalizirali odnekud, oni su plod svojih roditelja i okoline, tj ovog društva koje je sasvim sigurno bolesno. pa gdje biste vi počeli sa tretiranjem?

www.gosponprofesor.blog.hr

Čitam nedavno u Večernjem listu (20. siječnja) tekst pravobraniteljice za djecu, gospođe Mile Jelavić, u kojem se osvrće na uistinu jeziv primjer – siguran sam ne i jedini – višemjesečnog zlostavljanja dječaka u Bjelovaru. Tekst nažalost nisam uspio pronaći u internetskom izdanju novina, ali ono što me uzrujalo jest sljedeće. Naime, u jednom dijelu teksta, gospođa Jelavić zabrinuto spominje da su se na forumima pojavili komentari koji odišu željom da se sa zlostavljačima ozbiljnije obračuna pa i oni koji navodno pozivaju na nasilje. Pravobraniteljica nas podsjeća da se ipak radi o djeci, da se na nasilje ne smije odgovarati nasiljem i tome slično. Drugim riječima, brine da se ne ugroze prava zlostavljača. Lijepo. Nadalje kaže da ta djeca – ti vrlo okrutni mladi ljudi – svakako moraju shvatiti što su učinili i da moraju (ovo je važno!) SNOSITI POSLJEDICE.

E, u tom grmu leži zec.

Naime, gospođa Jelavić ne govori ništa o tome KAKVE posljedice bi trebali snositi maloljetnici koji su kolegi iz školskih klupa činili sljedeće: „Pljuvali su mi u kapu, flomasterima mi šarali po odjeći. Crnom masnom bojom nacrtali su mi brkove, a onda me ismijavali da sam razredni Hitler. Ni to im nije bilo dovoljno pa je krenulo s podmetanjem nogu, vješanjem za ormar, navlačenjem za uši, a sve uz pogrdne izraze – retardirani glupane, spavaš u grabi... Najviše me boljelo kada bi me bacali visoko u zrak, a potom pustili na pod ili me hvatali kako su znali i mogli. A boljelo je i kada su me nogama udarali u kuk koji mi je ozlijeđen u prometnoj nesreći“. Osim toga, „tri djevojčice osnovale su grupu ’Svi koji MRZE (navodio se identitet dječaka) i hoće da ode iz OŠ...!!!!’ i objavile video zlostavljanja dječaka koji vrišti dok se ostatak razreda smije. ’Evo... nasmijte se do suza’, poziva jedna od djevojčica“. I tako dalje.

Uistinu sam ljutit.

Svatko tko me poznaje, zna da sam (bio) iznimno liberalan po pitanju odnosa s učenicima i po pitanju sloboda koje bi trebali uživati. Često su mi zbog toga prigovarali. Također sam bio vrlo kritičan spram kolega koji su se zalagali za „staromodne“ metode, kritičan spram ljudi – ima ih – kojima nije mjesto u školi, itd. Pisao sam o tome na blogu više puta. No, događaji unatrag nekoliko mjeseci tjeraju me da, htio ne htio, mijenjam stavove. Nakon što su profesoricu Samson roditelji tužili pravobraniteljici jer je njihovom sinu dala jedinicu, profesoru Vojkoviću srušili ocjenu i organizirali četvrti (?!) popravni rok za učenicu-neznalicu (ups, hoće li me netko prijaviti da sam povrijedio njezine osjećaje?), nakon sličnih događaja širom zemlje (svi koji rade u školi znaju o čemu govorim, primjera je bezbroj), jasno mi je – a pitam se je li i gospođi Jelavić – da se ide u pogrešnom smjeru. Pogrešan trend.

Da se vratim na posljedice koje bi, kako kaže pravobraniteljica, trebali snositi bjelovarski zlostavljači. Koje posljedice? Dobit će ukor u školi? Želim sada jasno reći sljedeće: UKORIMA RAZREDNIKA, RAZREDNOG VIJEĆA i NASTAVNIČKOG VIJEĆA učenici se otvoreno smiju jer više nemaju nikakvu težinu. Dugogodišnje minoriziranje nastavničkog statusa i autoriteta dovelo je do toga da „pedagoške mjere“ djeci ne predstavljaju ništa. NIŠTA! Ukoliko mislite da znače, znajte da živite u iluziji. Samozavaravate se. Djeca – uspjelo im se to osvijestiti – ZNAJU da im zapravo nitko ne može ništa i da praktički mogu napraviti bilo što, i proći će manje-više nekažnjeno. Jer, ako maloljetnik – koji je zasigurno dobio sve te ukore – može ubiti drugog maloljetnika, i nakon što je bio „procesuiran“ ponovno napasti, O ČEMU MI PRIČAMO?!

Situacija je trenutno takva da „sustav želi zadržati svako dijete unutar sebe“, kako imamo prilike čuti. To je krasno, ali tko brine o svoj onoj dobroj i pristojnoj djeci i njihovim učiteljima koje maltretiraju jedan ili dvojica razrednih huligana, koji sustavno miniraju SVAKI nastavni sat, CIJELE godine? Njima se danas zapravo ne može ništa jer će ih braniti pedagozi, psiholozi, ravnatelji, pravobranitelji i ne znam tko sve ne. Preuzimaju li svi oni odgovornost na sebe što većina djece u razredu NE dobiva kvalitetno obrazovanje? Nastavnik je danas zapravo nemoćan: nasilnike i svu tu djecu s ADHD-om i sindromima prkosnog ponašanja (?!?) – odjednom ih ima sve više – ne može izolirati jer oni imaju PRAVA.

Pitanje: tko štiti prava dobrih učenika? Koliko je djece zlostavljao dječak J. J. prije no što je ubio Luku Ritza? Koliko je ukora dobio?

Pišem u afektu pa vas molim za razumijevanje. Mogao sam se, kao obično, bolje pripremiti, ali nekako mi je pun kufer političke korektnosti i licemjerja, soljenja pameti i mudrovanja od strane ljudi koji ne dolaze svaki dan pred stotinjak tinejdžera, i tako tisuće i tisuće sati, ali znaju teoriju (čiji su autori nerijetko također ljudi koji nisu iz prakse) i paragrafe.

Nedavno sam pročitao knjigu Luciferov učinak P. Zimbarda (Tim Press, 2009.). Evo izvatka iz recenzije: „Suština ove knjige je znanstveno objašnjenje ljudskog ponašanja u situacijama koje svojim karakteristikama dovode do toga da obični, inače funkcionalni, prilagođeni, mentalno zdravi i odgovorni članovi društva, svojevoljno sudjeluju u destruktivnim aktivnostima, nanose drugima patnje i čine zlo…“. Jedna od poanti autora jest sljedeća: zlostavljanje koje se događalo u iračkom Abu Ghraibu, kad je nekolicina američkih vojnika zvjerski mučila i ponižavala zatočenike, visokopozicionirani predstavnici sustava pokušali su prikazati kao problem nekolicine „trulih jabuka“. Sa sustavom je, tvrdili su, sve u redu: problem je u pojedincima. Autor, svjetski poznati psiholog, tvrdi pak da je upravo obratno: sustav je truo jer su se ti vojnici, sve redom sasvim prosječni mladi Amerikanci, osjetili dovoljno sigurnima – unutar svoga sustava – da puste s lanca svoje najniže nagone, da oslobode svoju mračnu stranu. Sustav je, drugim riječima, stvorio ozračje.

Primjer je možda drastičan, i ne kažem da treba povlačiti grube paralele. Ipak, nameće mi se sljedeća pomisao: ukoliko je sustav postavljen tako da na temelju brojnih primjera mladi nesređeni (ili dapače, sasvim sređeni!) ljudi jasno vide da im se ništa neće dogoditi ukoliko maltretiraju okolinu (konkretno, suučenike i nastavnike), ukoliko se represija sastoji od plemenitog uvjeravanja i ukora, ukoliko osjete da mogu podleći reptilskim, sadističkim impulsima jer imaju svoja PRAVA, je li onda problem samo u njima?

Jasno je da se – zahvaljujući i suvremenim trendovima – može očekivati još slučajeva poput bjelovarskog. Promoviranju dječjih prava usprkos.

P.S. Primjer iz prakse: neki dan me, u popodnevnoj smjeni, dječak iz prvog razreda zamolio da ga nakon nastave otpratim do stanice jer su mu dvojica, kako je rekao, nepoznatih dječaka prijetila da će "ići krvav doma". Tko je, osim mene, u tom trenutku – a obećao sam da ću ga (u svoje slobodno vrijeme, za što nisam kvalificiran niti plaćen) pratiti kad god budem mogao – štitio njegova prava?

@Hanalea

"Ova birokracija misli kako će potencijalne kriminalce"

Mislim da ti je promakao sitni detalj, ova birokracija stvara potencijalne kriminalce. Devijacija mladezi je indikacija bolesti ovog drustva.