Francuzima koji ne znaju puno o hrvatskom filmu manifestacija “Croatie, la voici” solidan je uvod u jednu od zanimljivijih malih europskih kinematografija. U odnosu na Češku, Mađarsku ili Poljsku, Hrvatska je sve do četrdesetih imala skromnu filmsku tradiciju, kada se najprije u NDH a zatim u FNRJ organizira sustavna filmska produkcija. Program hrvatskog filma u Cinémathéque Française započinje ruralnom melodramom “Djevojka i hrast” iz 1955. godine, razdobljem kada je hrvatska kinematografija već stjecala prve poene na međunarodnoj sceni i iznjedrila prve velike autore.
Branko Bauer, najistaknutiji među njima, virtuozno je ovladao umijećem klasične naracije, unatoč tome što je bio doslovno samouk: vježbao se na filmskim žurnalima i kratkim igranim filmovima, sve dok nije zablistao ratnom melodramom “Ne okreći se sine” (1956.), a njegovo naredno ostvarenje, socrealistički ljubić “Samo ljudi” (1957.), primljen u službeni program venecijanskog festivala, svjedoči o redateljskoj zrelosti kakva dotad nije zabilježena čak ni u kontekstu jugoslavenskog filma, kojeg je hrvatski film tada bio sastavni dio. Stoga je hommage Branku Baueru hvalevrijedan potez selektora programa da se izdvoji opus najcjenjenijeg filmaša s kraja pedesetih.
Prvi i jedini Oskar
Te su godine bile iznimno značajne za hrvatski film. 1958. nastao je i “H-8” Nikole Tanhofera, po scenariju Zvonimira Berkovića i Tomislava Butorca, višeznačna dramska evokacija jednog prometnog udesa, koja je postigla svjetski uspjeh, a 1959. Hrvati su već imali prvi cjelovečernji film u službenom programu canneskog filmskog festivala, “Vlak bez voznog reda” Veljka Bulajića. Bio je to vrhunac klasične faze hrvatske kinematografije, koja je u to vrijeme dvaput konkurirala za Oscara i počela predstavljati sve zamjetljivije filmsko središte.
Prvog i jedinog Oscara dobila je za crtić Dušana Vukotića “Surogat” iz 1962. godine, jedno od najvažnijih ostvarenja Zagrebačke škole crtanog filma, koja je predstavljala prvi ozbiljan iskorak hrvatskog filma u svijet.
U nas su ti animirani filmovi najprije primljeni kao neobična razbibriga grupice zanesenjaka, no sve se promijenilo nakon 1957., kada su “Cowboy Jimmy”, “Samac”, “Koncert za mašinsku pušku”, “Inspektor se vratio kući”, “Don Kihot”, “Mala kronika” i ostali naslovi počeli osvajati velike svjetske festivale. Iako se većina hrvatskih autora učila na punoj animaciji Disneyjevim filmovima, puno im je bio bliži geometrijski grafizam američke kompanija UPA. Zagrebačka škola crtanog filma bila je prvi modernistički iskaz hrvatske kinematografije međunarodnog dosega, a u okviru nje prva je značajna priznanja izborio Vatroslav Mimica, kojem će u Francuskoj također biti upriličen hommage.
‘Kaja, ubit ću te’
Mimica je započeo s cjelovečernjim igranim filmovima u prvoj polovici pedesetih, no tek je zahvaljujući Zagrebačkoj školi crtanog filma postao prestižno umjetničko ime. Kreativne poticaje stečene među ambicioznim animatorima Mimica je prenio i u svoje kasnije igrane filmove, među kojima se po modernističkom postupku izdvajaju “Prometej s otoka Viševice” (1964.) i “Kaja, ubit ću te!”. Modernizam je u drugoj polovici šezdesetih bio iznimno prepoznatljiv u prosedeima hrvatskih filmaša, o čemu svjedoče sjajni “Rondo” Zvonimira Berkovića (1966.), “Slučajni život” Ante Peterlića (1969.) i “Lisice” Krste Papića. Svi spomenuti filmovi moći će se pogledati na francuskoj manifestaciji, kao i “Izgubljeni zavičaj” (1980.) velikog hrvatskog modernista Ante Babaje.
Naredno važno razdoblje u povijesti hrvatske kinematografije je kraj sedamdesetih godina, kada se afirmiraju predstavnici tzv. praške škole Rajko Grlić i Lordan Zafranović (oba su završila režiju na praškoj filmskoj akademiji FAMU): njihovi filmovi “Bravo maestro” (1978.), “Okupacija u 26 slika” (1978.) i “Samo jednom se ljubi” (1981.) prikazani su u Cannesu, a potonja dva moći će se pogledati u Francuskoj. Grlić je dobio i poseban hommage, jer je važna poveznica između sedamdesetih i osamdesetih te suvremene hrvatske kinematografije. “Karaula” (2006.), njegov prvi film nastao u Hrvatskoj nakon poduže pauze, realiziran je u koprodukciji sa svim filmskim središtima bivše Jugoslavije, i postigao je zapažen uspjeh u kinima, uostalom, kao i tragikomedija “Neka ostane među nama” (2010). Oba su uvrštena u program.
Izdvajanjem Hrvatske iz jugoslavenskog konteksta, kinematografija u početku nije puno dobila, zbog posljedica rata i lošeg produkcijskog sustava, no očite promjene zbivaju se na prijelazu milenija, kada nastaje ratna drama Lukasa Nole “Nebo, sateliti” (2000.), koja se po modernističkim stremljenjima nastavlja na ostvarenja hrvatskih autora iz druge polovice 60-ih. Malo pomalo hrvatski filmovi vraćaju izgubljeni prestiž na međunarodnoj filmskoj sceni, natječu se za nagrade kako u Berlinu tako i Karlovim Varyma, a važna odskočna daska im je sve afirmiraniji Sarajevo Film Festival.
Ratne teme
Velik uspjeh kod publike postigle su komedije “Što je muškarac bez brkova” Hrvoja Hribara (2005.) i “Ne dao bog većeg zla” Snježane Tribuson (2002.), unatoč tome što nisu u pitanju tipično populistički radovi nego zahtjevna filmska ostvarenja, a niskobudžetna tragikomedija Ognjena Sviličića “Oprosti za kung fu” (2004.) proglašena je najboljim hrvatskim filmskim ostvarenjem od državne samostalnosti u velikoj anketi Jutarnjeg lista. Ratne teme ne obrađuju se više tako suhoparno i prigodno kao tijekom 90-ih, o čemu svjedoče “Živi i mrtvi” Kristijana Milića, “Put lubenica” Branka Schmidta (2008.) te vrlo provokativni “Crnci” Gorana Devića i Zvonimira Jurića, obiteljska drama “Kenjac” Antonia Nuića (2009.) posjeduje narativnu zrelost kakva prije baš nije bila uobičajena u hrvatskom filmu, a virtuozno režirana triler-drama “Ćaća” Dalibora Matanića (2011.) ukazuje kako se filmaši mlađe generaciju suvereno poigravaju žanrovskim obrascima.
Ukoliko ovaj pogled na hrvatski film zaintrigira francuske gledatelje, to je, dakako, tek početak: ozbiljno upoznavanje kinematografije koja ima još puno toga ponuditi tek predstoji.