Gledajte, molim vas, kakvih strahota ima na ovome svijetu. Jedan Livnjak, Jako Andabak se zove, donirao je dva milijuna kuna za predsjedničku kampanju Dragana Primorca, a osim toga je veliki dioničar Nogometnog kluba Hajduk. Nećete zaista svaki dan vidjeti ovako tragične primjere promašenih ulaganja, taj Andabak, čini se, jednostavno ne može kupiti ništa da valja. Zna li mu žena da je stavio novac na Hajduk i Dragana Primorca? Moja žena mjesec dana sa mnom ne bi razgovarala da sam dao makar i stotinu kuna Draganu Primorcu, a za dva milijuna, kakve je blage i pitome prirode, vjerojatno bi do atlantske obale s kuhinjskim nožem trčala za mnom.
Dva milijuna moglo bi se, bez ikakvog pretjerivanja, potrošiti na jednako toliko razumnijih načina od toga da ih darujete za predsjedničku kampanju nekoga tako beznadnog kao što je Dragan Primorac, kandidata koji je u svim anketama imao bijedne šanse čak da samo uđe u drugi krug izbora. Ne razumijem, zašto bi itko učinio nešto tako mahnito sa svojom ušteđevinom?
Mislim, to je priličan novac. Maločas sam izračunao, s prosječnom hrvatskom plaćom, koja je po Državnom zavodu za statistiku u listopadu iznosila 5279 kuna, trebalo bi vam više od trideset jednu godinu da zaradite dva milijuna. A Dragan Primorac taj iznos je sprčkao za samo pet tjedana. Novac koji neki od nas do kraja života neće steći, jedan muškarac tek tako je dao drugome, da potroši na letke, plakate, radijske i televizijske spotove i na koncu osvoji manje od šest posto glasova birača. Čak i ako vas novac ne očarava, morate biti zadivljeni ovom bekrijskom gestom. To je zbilja nešto ekstra.
Nema zaista mnogo budalastijih načina da potrošite bogatstvo, osim možda da ga zapalite ili bacite s nebodera. Čak i poker, ajnc, rulet ili konjske utrke su inteligentniji izbor. Vidite, neobičan je slučaj da je netko na ruletu izgubio dva milijuna, svi bi rekli, jadni čovjek, sasvim je izgubio pamet, premda je on u kasinu, s bijelom kuglicom od slonovače i kotačem s trideset sedam brojeva, zaista imao zreliju priliku da vrati svoje ulaganje od Jake Andabaka, kojem je Dragan Primorac bio potpuno siguran gubitak.
Nesretni Andabak, sad mu još samo ostaje nada da će NK Hajduk u idućoj sezoni pobijediti Manchester u finalu Lige prvaka.
Nego, vratimo se na novac potrošen u predsjedničkoj kampanji. Neki su kandidati, procjenjuje se, potrošili između četiri i pet milijuna. Je li to stvarno vrijedi, upitate se, jednog jedinog radnog mjesta, i to na određeno vrijeme? Istina, riječ je o najpoželjnijem radnom mjestu u zemlji, ali opet, za pet milijuna na svijetu bi se našlo i ljepših zadovoljstava od ureda na Pantovčaku. Da i ne govorimo da bi se s tolikim novcem mogao usrećiti mnogo veći broj ljudi. Nevolja je, međutim, s kandidatima da su uglavnom trošili tuđe, obično državne pare, da ih nije bilo briga i da bi neodgovorno i besramno, kako su potrošili pet milijuna, bili spremni potrošiti i stotinu puta više.
Prava bi predsjednička kampanja, da mene pitate, i ozbiljnija i pravednija, bila da su se kandidati natjecali sa svojim novcem, da su se zadužili, podigli kredit, jamčili imovinom, da je ta utrka za njih bila rizik, kao što ljudi inače riskiraju ulazeći u nekakav posao. Koliko bi ih tada istaknulo svoje ime i program? Živo me zanima bi li se Bandić, Josipović, Hebrang ili Primorac okladili vlastitom imovinom? Bi li imali samopouzdanja prodati djedovinu? Bi li ijedan od njih bio tako uvjeren u pobjedu da bi za predsjedničku kampanju stavio hipoteku na stan? Jer, to bi bila pustolovina...
“Ljubavi, ništa ne brini, sigurno dobivamo”, govori Primorac u rujnu, umirujući nespokojnu suprugu, kojoj je tek kad je sve bilo gotovo otkrio da je prodao njihovo obiteljsko gnijezdo i za milijun kuna štampao čisti užas od plakata, sa sloganom “Predsjednik kojega nitko ne drži u šaci”.
Da se tako izložio, bi li Dragan Primorac u nedjelju navečer, nakon presice Državnog izbornog povjerenstva, imao snage smješkati se i glumiti da je zadovoljan s pet cijelih devedeset tri posto glasova? Meni se čini vjerojatnijim da bi se negdje zatvorio i ridao. A što bi mu žena rekla, strah me je i pomisliti. Zamislite kako bi ovih dana izgledao objed u njihovoj skromnoj, ali čistoj podstanarskoj garsonijeri.
On i djeca sjede za stolom, a žena pred njih spušta zdjelu kuhanih krumpira.
“Krumpiri?” začudi se starije dijete. “A di je meso?”
“Pitaj tatu.”
“Tata, di je meso?”
Primorac ništa ne govori, tek viljuškom odsutno prevrće bijednu hranu na tanjuru.
“Dragane, dijete te nešto pita!”
Primorac opet ni a ni be, ni crne ni bijele, samo poslije nekog vremena žalosno uzdahne:
“Da sam pobijedio, ljetovali bismo na Brijunima.”
“Da si pobijedio”, ponovi žena sarkastično, a onda gorko doda: “E, moj Dragane, budalo jedna...”
To bi bio istinski poraz, istinsko suočavanje sa stvarnošću, da predsjednički kandidati istinski osjete posljedice svojih kretenskih i besmisleno skupih kampanja, radijskih i televizijskih spotova, plakata, letaka, balona, koncerata, jabuka i osvježavajućih napitaka. Da ti tipovi napokon shvate da nema besplatnog ručka. Lako je Primorcu glumiti da je zadovoljan sa šest posto kad ima naivnog Jaku Andabaka da rida i tuče glavom o zid umjesto njega, a za Hebranga i Bandića, koji su uzeli iz državne blagajne, možemo lijepo svi zajedno naći nekakvu zgodnu pregradu od knaufa i lupati čelom dok ne probijemo u susjeda. Jer, to je zaista takva svinjarija da bi lupao o zid kada vidiš da je netko potrošio pet milijuna da bi u svim novinama i na televiziji izašlo da je on dobra, poštena, istinoljubiva, marljiva, velikodušna i milosrdna osoba. Mislim, stvarno, koliko zao, pokvaren, lažljiv, lijen, sebičan i okrutan čovjek mora biti ako mu treba pet milijuna kuna da bi narod uvjerio u suprotno.
