ZAGREB - “Itinerarij mojih roditelja dosiže pustinje Srednje Azije na istoku, Kavkaz na jugu, Ženevsko jezero na zapadu, obuhvaća putovanja iz Taškenta do Bialystoka ili pak plovidbu od Newcastlea do Bergena podmornicama usprskos. Velikim dijelom također u ratnim ili prevratničkim okolnostima.
Impresivan background
Moj rodni Bialystok bio je njima samo polazište i usputna postaja. A vlastitom nomadskom ‘itinerariju’ posvećujem ovu svoju knjigu”, zapisat će na samom početku svoje autobiografije ugledni rusist svjetskoga glasa, profesor, urednik i autor nekih od ključnih teorijskih i književnopovijesnih knjiga 20. stoljeća, Aleksandar Flaker (1924). Bez naslova kao što su “Stilske formacije”, “Ruska avangarda”, “Proza u trapericama” i dr., danas bi slika ne samo studija književnosti, nego i cjelokupne hrvatske znanosti o književnosti bila drukčija i siromašnija, a kada netko s takvim znanstvenim backgroundom odluči napisati priču svoga života logično je kako se radi o prvorazrednom književnom i kulturnom događaju.
Bez egocentričnosti
Profesor Flaker, bez obzira koliko njegova sama biografija bila “egzotična”, a bibliografija iznimna, nije od onih tipova koji se time razmeću i dižu sami sebi spomenik. Stoga i ne čudi što je svoju knjigu umjesto autobiografija nazvao autotopografija, dajući prednost prostoru i topološkoj metodi prema kojoj su prostori ona točka koja isijava događaje, emocije, druge ljude, pa i vlastito “ja”, o kojemu se u takvom tipu pisma zapravo i radi.
Očito zamišljena kao prvi dio koji obuhvaća razdoblje od 1924. do 1946., knjiga dočarava prostore autorova djetinjstva u Poljskoj, mladosti u Zagrebu, s naglaskom na 2. svjetski rat, njemačku okupaciju i ustaški režim, boravak u talijanskoj zoni u Primorju, sudjelovanje u partizanskom pokretu te kratkotrajnu vojnu službu u Beogradu i Mostaru.
Odlika je Flakerove “Autotopografije” izostanak bilo kakve egocentričnosti i svijest o tome da prostori kojima se kretao i vremena u kojima je živio imaju svoju, vlastitu logiku i život u kojem on sam nije početak i završetak svega. Pisana iz jasno vidljive vremenske distance, uspješnim evociranjem onoga nekada i nadopunjavanjem vlastitih sjećanja nekim iskustvima i promišljanjima iz sadašnjosti, “Autotopografija” je esejistička knjiga koja postaje mnogo više od osobne biografije i čita se kao znalačka i pouzdana biografija jednog, europskog prostora u kojem je prva polovica 20. stoljeća bila turbulentna.
Privatna kronika
Emotivan prvi dio vezan uz rodnu Poljsku, sa sjajnim opisima ladanja i prvih iskustava, pretapa se nakon selidbe s obitelji u Zagreb 1931. godine u kroniku hrvatske povijesti sagledanu iz privatnog kuta. Jer, bez obzira na prostor kao žarište, “Autotopografija” je građena prije svega na osobnom pogledu autora, prisjećanjima i “osluškivanjima” povijesti. Svijest o protoku vremena, zbog čega ponekad treba i provjeriti vlastita sjećanja, prepletena je s gustom asocijativnom mrežom u kojoj osim ljudi, krajolika, političkih zbivanja ima mjesta i za prisjećanja na neke knjige, filmove, kazališne predstave, pa i fotografije kao pouzdan(ij)e dokumente jednog vremena.
Bez trača
U Flakerovoj će “Autotopografiji”, tako, svoje mjesto, osim gradova, pronaći i osobnosti kao što su D. Grlić, S. Goldstein, G. Tešić, ali nikada “zloupotrebljeni” u grane poetike trača, već uvijek i isključivo kao likovi na koje se nailazi pomnim osluškivanjem prošlosti. Jednako tako, najopsežniji dio knjige koji se odnosi na 2. svjetski rat u kojem je autor aktivno sudjelovao na strani antifašizma, također, ne pretendira na monumentalnost i veliku priču, čak ni u situaciji kad skupa s pobjedničkom vojskom oslobađa Zagreb, već prije svega funkcionira kao bilješka o pojedincu u prostoru koji svjedoči nestanku ratne tjeskobe te djeluje u ime pravde, koliko je to u njegovoj moći. U svemu tome, dakako, ima mjesta i za “laganije” pasaže o zaljubljivanjima, biciklizmu i ostalim etapama sazrijevanja, kao i one koji se tiču njegova “udomljavanja” u novoj jezičnoj sredini.
Nije dotepenac
Zagreb, u koji se “zaljubio na prvi, djetinjasti doduše, pogled”, postao je glavni među prostorima kojima se kretao, kao rezultat obostranog prihvaćanja i mjesto “gdje se nikad nije osjetio kao dotepenac”. U tom je smislu ovaj vrijedni zapis o pojedincu i njegovom identitetu koji se izgrađuje kroz/u prostorima u kojima je živio, priča i o Zagrebu i vremenima tako nesklonim građenju identiteta.
Sa zanimanjem se doista može očekivati nastavak Flakerove “Autotopografije”, onaj koji će zaroniti u vrijeme autorove sveučilišne slave i godina kada su nastajale knjige iz kojih smo mnogo toga naučili.
