Nedjelja je, tri popodne, slušam radio, vozim prema Zagrebu, sunce mi tuče u oči. Tako nekako biva, kad god se vraćam iz Beograda, učini mi se da idem prema suncu. Zgodna domoljubna sličica, i to baš na Svisvete, dok novinarka tronutog glasa na prvome programu Sutlićeva javnog krugovala zaneseno recitira svoje nedoučene vjeronaučne zvizdarije. Naši mrtvi, sveti ili profani, za to se vrijeme u svojim grobovima okreću poput jaganjaca na ražnjevima, tamo uz put od Jablanice prema Mostaru. Silna je energija gluposti pogonjene vjerom bez ljudskoga i Božjeg dara i talenta. Slijedi zatim vijest kako su danas, u ovu svetu nedjelju, intelektualci, njih tridesetak, uputili pismo Hrvatskome saboru, i u pismu zatražili da se nipošto ne prihvati nekakav nacrt tajnoga sporazuma sa Slovencima, o kojemu, zapravo, nitko ne zna ništa. Kako nisam intelektualac, pogotovu nisam prema onome što ovaj pojam može značiti pri uporabi na javnome krugovalu, nije me posebno ni zainteresiralo što bi Aralicu i Makovića moglo nagnati da izvire iz grma krizantema. No, onda je voditelj emisije priopćio da se apelu priključio i Hrvatski helsinški odbor, točnije njegovih pet aktivnih članova.
Zlobnici vele kako posljednji koji se obratio za pomoć ovoj udruzi što se nekad skrbila za ljudska prava umalo što u Grčkoj nije završio na doživotnoj robiji. I ne samo da mu HHO nije pomogao, nego su se pojedini čelnici ove udruge angažirali da čovjeka putem novina tako objede i olaju (što je i Jutarnjem listu nanijelo popriličnu moralnu štetu), da su laži na njegov račun, navodno, bile razlogom zbog kojega su i hrvatska diplomacija i državne institucije nevinoga čovjeka ostavile na cjedilu. Da nije bilo gradonačelnice Dubrovnika Dubravke Šuice i premijera Ive Sanadera, posljednji koji se HHO-u obratio za pomoć možda bi i danas čamio u grčkoj prokletoj avliji.
Naravno da čelnici HHO-a imaju pravo da se bave politikom, imaju pravo i da se pitaju, na čelu spomenutih intelektualaca, hoće li saborski zastupnici, nakon što glasaju za sporazum sa Slovenijom, smjeti sutra proviriti nosom na ulicu. Imaju oni pravo i da za Vesnu Pusić pišu i govore kako je uvijek radila protiv hrvatskih nacionalnih interesa, kao što imaju pravo i da na čelu skupine intelektualaca, samih aralica i makovića, preko direka nabacuju i slaninom maste uže o koje će biti obješena nacionalna izdajnica. Ali jadno je i bezmudo činiti sve to s naslova Hrvatskoga helsinškog odbora.
Borci za ljudska prava bave se osobama i njihovim pojedinačnim sudbinama. Sudbinom domovine, a zatim i države, bavi se vlast, opozicija i pokoja hulja koja će za račun domovine čovjeku i čovjecima raditi o glavi. HHO je tako, recimo, mučao o slučaju novinarke koju je glavni ravnatelj nazvao četničkom kurvetinom, mučao je i muči i o slučaju četvero novinara koji su o tome javno progovorili. Na kraju, u Hrvatskome helsinškom odboru šute i o pokušajima da se tim hrabrim i čestitim novinarima podijele otkazi. Međutim, u HHO-u su u nedjelju, na Svisvete, duboko zabrinuti nad sudbinom domovine, pa potpisuju žustro, baš kao što su potpisivali medijske presude našemu gosparu Kristu Laptalu. Ne zna čovjek kada bi se više uplašio, kada u HHO-u muče ili kada potpisuju.
Ne postoji nijedan razlog da se udruga koja se bavi pitanjima obespravljenih, svojim članstvom i brendom angažira na jednome međudržavnom sporu. Osim ako HHO kolektivno ne misli ono što, pretpostavljamo, smatraju nacionalisti među intelektualcima s krugovala, kako je Hrvatska jedna obespravljana sirotica. Opasna je, premda nije nova, ideja simbolične antropomorfizacije države. U HHO-u odlučeno je, izgleda, da se vodi računa samo o ljudskim pravima države Hrvatske.
Post scriptum Čitam i slušam Žarka Puhovskog po novinama i elektronskim medijima jer vjerujem njegovim riječima, kao i unutrašnjem razlogu zbog kojeg ih izgovara. Tako jest godinama, nisam našao povoda da posumnjam. Mediji služe i tome da čovjek u njima pronalazi vlastite orijentire. Osim toga, odan sam onima, makar ih kao Puhovskog osobno i ne poznavao, kojima ološ dobacuje po cesti i gdje stigne. Moje spominjanje imena Žarka Puhovskog, prošloga tjedna na ovome mjestu, u kontekstu uređivačke korupcije na Hrvatskoj televiziji nije imalo baš nikakve veze s onim što mislim o riječima koje on izgovora. Vjerujem da ga Hloverka Novak Srzić i njezini zovu u program upravo zato da bi ovakvom vrstom nesporazuma zaštitili vlastiti položaj. Kontekst koji mu priređuju onoliko je nevjerodostojan koliko su vjerodostojne njegove riječi.
