Namještene utakmice nemaju mnogo veze s nogometom, ali su poslastica za ljubitelje teatra, koji ocjenjuju je li bio nadahnutiji centarfor u ulozi kretena ili sudac što je glumio slijepca. Zahvaljujući sportskom klađenju na stadionima je sve više ovakvih predstava. Kladionice polako uništavaju neizvjesnost loptanja, rezultati derbija uskom su krugu lupeža poznati prije nego momčadi izađu na teren. Sve je unaprijed utanačeno i podmazano, igrač će pucati lijevo, branič se baciti desno.
“Tvoje desno ili moje desno?” dogovaraju se njih dvojica prije ogleda.
“Moje desno.”
“Znači, moje lijevo.”
“Tako je.”
Golman u sebi konta i ne čini mu se nekako logično. Čitavu će utakmicu on razmišljati o tome i u presudnom se trenutku, naravno, baciti na krivu stranu, a njegovi će se suigrači hvatati za glavu od užasa kada shvate da je majmun obranio udarac.
Ipak, ovakvi su incidenti sve rjeđi kako se razvija i napreduje vještina namještanja sportskih ogleda. Istinski majstori mogu sve urediti, ništa za njih nije ni neizvjesno ni sasvim izvjesno. Sve je kako se dogovorimo. Proljeće, kako znamo, počinje dvadeset prvi ožujka, ali samo zato jer se na dolazak proljeća nitko ne kladi. Stavite u sportskoj kladionici dobar omjer na četvrti travnja i budite uvjereni da će se već naći netko tko će nekako urediti da zima traje dva tjedna dulje.
Zaista, kladionička se mafija još uvijek bavi nogometom, košarkom, hokejom i tenisom, ali uvjeren sam da je samo pitanje trenutka kada će njihove ambicije narasti i oni se raširiti na ostala područja ljudskog djelovanja. Na politiku i ratovanje, za početak, na ishode sukoba, mirovnih pregovora, izbora, crtanje granica... I to ne mora nužno biti loše. Posrijedi su ozbiljne stvari i ne mogu o njima odlučivati glupi političari. Prilično sam uvjeren da bi sve sretnije ispalo da su ovakvi događaji na kladionici, a da netko okretan iz sjene vuče konce i sve namješta.
Iskrcavanje na Normandiju, na primjer. Da su Amerikanci bili pametni, mogli su kupiti tu utakmicu i svi bi ostali živi.
Nijemci bi se bacali po pješčanim plažama i samo glumili da su mrtvi, baš kao nogometaš kada odglumi faul i s krikom padne u šesnaestercu, a kupljeni sudac žustro pritrči i strogo pokaže prstom na bijelu točku. Onoga dana u Dallasu sve bi sretnije ispalo da je John F. Kennedy imao bolji omjer u kladionici. Tutsi i Hutiji ne bi se za stvarno poklali i još bi netko lijepo zaradio. Bombardiranje Bagdada moglo je biti zabavna predstava sa zgodnom scenografijom i rekvizitima. Ili Kosovska bitka. Zamislite, molim vas, sljedeći prizor...
Srpski se junaci okupljaju u zoru lipanjskog dana 1389., bruse sablje i pritežu sedla, režu slaninu i švarglu i jedan drugome dodaju čuturice sa šljivovicom. Oko šeste ure na zapjenjenom vrancu dojaše Miloš Obilić, još izdaleka uzbuđeno mašući nekim papirom u ruci.
“E, ljudi”, viče, “jeste videli koji dobar koeficijent imamo na kladionici?! Prosto nisam mogo da odolim. Stavio sam dve hiljade dukata na našu pobedu nad Turcima.”
U taj čas sve u logoru utihne i okupljeni zaprepašteno pogledaju junaka.
“Kuku, Miloše, pa ti ne znaš!” zavapi car Lazar.
“Šta ne znam?” ublijedi Miloš, već naslućujući da je nekakva nevolja.
“Pa sve je namešteno, Vuk Branković prodo utakmicu.”
“Sereš!”
“Keve mi!” zakune se Lazar.
“Pu, oca mu jebem!” opsuje Obilić bacajući zgužvan kladionički tiket i, onako, pravednički, gnjevno zaključi: “Propade Srbija!”
Zar ne bi bilo sretnije da je na Gazimestanu Miloš Obilić izgubio dvije hiljade dukata, umjesto da je četrdeset hiljada ljudi, što Srba, što Turaka, izgubilo glavu? Povijest bi čovječanstva bila sigurno manje krvava da je bila na kladionici, da je sve netko zgodno namjestio za vlastiti dobitak, dogovorio se kriomice s kraljevima i predsjednicima, generalima i vojskovođama, a da smo mi sjedili u kafiću i tek tu i tamo zamolili konobara da nam na televizoru okrene na teletekst stranicu s rezultatima.
“Daj, molim te, da vidim kako stoje, stavio sam hiljadu i po kuna na povlačenje američkih trupa iz Vijetnama.”
“Povlačenje?! Ma, nema šanse, ti si lud”, kaže konobar.
“Slušaj, znam čovjeka“, objasniš mu ti povjerljivo. “Dosad me nije prevario. On mi kaže da se Kissinger jučer kladio na povlačenje.”
“Henry Kissinger se kladio na povlačenje?!”
“Tako je.”
“Je li to sigurno?”
“Sto posto.”
“O, jebem ti!” uzdahne konobar zamišljeno, a onda uzme razvezivati pregaču. “Slušaj”, reče, “skočio bih pet minuta do kladionice, možeš li mi pripaziti na šank.”
Vjerujte mi, svijet bi bio bolje mjesto da se stvari mogu ovako rješavati. Namještanje nogometnih utakmica svjetli je uzor našem djelovanju u budućnosti, a patriotskim nas ponosom ispunjava da su upravo naši zemljaci postigli značajne rezultate na ovome polju. Uistinu, ne prođe mjesec, a da njemačka policija ne uhapsi neke naše Hrvate koji su mućkali s rezultatima i koeficijentima na sportskim kladionicama. Netko bi, dakako, mogao kazati da to ništa ne znači, da i drugi namještaju, ali su samo Hrvati dovoljno blesavi da ih uhvate, no ja bih rekao da je to zločesta i neistinita primjedba. Mnogo je dokaza da smo mi, kao narod, prirodno nadareni za ovu stvar.
Izmaknimo se na trenutak iz nogometa i pogledajmo samo afere koje su se otvorile posljednjih mjeseci. Onaj tunel, na primjer, za koji je imotska Skladgradnja dvaput naplatila njegovo bojanje. Ili višestruko preplaćene tramvajske nadstrešnice u Zagrebu. Pogledajte zatim javnu nabavu u Podravci, arheološka iskapanja na gradilištima autoceste, gradnju Pelješkog mosta, pogledajte skandale u Hrvatskim željeznicama i Elektroprivredi. Nema javnog natječaja koji nije namješten. Hrvati to, u najkraćemu, znaju raditi. Pametni i sposobni ljudi, školovani menadžeri, svuda oko nas na poslovnim ručkovima dogovaraju koeficijente, sustavno i ozbiljno ulažu i zarađuju velike pare u kladionicama.
