Prolegomena za budućeg predsjednika Republike

Rijetko se kad sjetim mračne zagrebačke jeseni 1993, a sada me je, evo, na to vrijeme nehotice podsjetio profesor Ivo Banac, i ne mogu reći da sam mu zahvalan. Gradom su tada kružili eskadroni u civilu, neka vrsta šintera i živodera, koji, međutim, nisu lovili pse nego Bosance. A kako se i u ono vrijeme Bosanac od čovjeka razlikovao minimalno, vježbali su oko na ponešto tvrđim fizionomijama i uho na karakterističnome glasanju, da ne kažemo govoru, dotične vrste.

I kako bi kojega uhitili, ako ne bi imao osobnu sa zagrebačkom adresom, razvrstavali bi ga po nacionalnome, da ne kažemo rasnome ključu, na one koji su pasminom Muslimani, pa će biti deportirani u Hercegovinu kao vojni zarobljenici i ići će u razmjenu za zarobljene Bobanove bojovnike, te one koji imaju plemenitiju, takozvanu hrvatsku pasminu (nešto poput dalmatinera, posavskih goniča i tornjaka), kojima će u Čapljini ili Grudama navući uniformu HVO-a i poslat će ih na Gornji Vakuf da poginu za Hrvatsku. Imao sam druga, komšiju iz Sarajeva, koji je tako došao srediti papire za Kanadu, danas sam ga vidio, a već ga prekosutra nije bilo. Uhitili ga i hrabro ga poginuli baš kod tog Gornjeg Vakufa. A bio je dobar dečko, i nije mu bilo nakraj pameti umrijeti za Hrvatsku. Jednostavno, u Zagrebu je bila kanadska ambasada, a on se zvao Davor. Da se, recimo, zvao Haris, bolje bi prošao, samo bi završio u koncentracijskom logoru.

Dobro su oko imali ti eskadroni s jeseni 1993. Triput su i mene ulovili, jednom i s poznatim glazbenim kritičarem, također Sarajlijom, a trebalo je samo vidjeti njihova razočarana lica kada su vidjeli da imamo zagrebačke adrese. Ali jako sam se loše osjećao, pa se ni danas tog vremena rado ne sjećam, jer sam bio izuzet od bosanske sudbine. Samo zbog te adrese osjećam se kao neka vrsta suučesnika.

Veronika Rešković je vječiti aktivist ljudskosti, a Banac to teško može razumjeti

Prostorije Antiratne kampanje u Tkalčićevoj ulici u to su vrijeme bile jedno od rijetkih mjesta gdje su se Bosanci na prolazu kroz Zagreb osjećali pomalo kao ljudi. Sjećam se njihovih tuluma, Vesne Janković, Zorana Oštrića i nekih dragih zagrebačkih curica koje su mirisale na pačuli i koje su njihove dobre i pametne mame pustile da u gruba vremena budu na pravoj strani. Nisu ti čestiti aktivisti mogli previše pomoći Bosancima, ali mogli su se, barem, uzrujati, mogli su uspaničeno telefonirati, mogli su plakati kao ljudi, kada bi neki od njih završio na Gornjem Vakufu. Sjećam se i Veronike Rešković, koju uvaženi profesor u Slobodnoj Dalmaciji opisuje kao ‘otužni lik iz nekadašnje Antiratne akcije’ (akcija ili kampanja, tko bi to pamtio), da bi je nekoliko redaka iznad nazvao ‘ostrašćenom gospođom’. Kakva li je to, Bože, profesorova imagina-cija ovih dana, o čemu on to samo snuje, kada netko u njegovoj misli istodobno može biti i otužan i ostrašćen.
 
Veronika Rešković tiha je i distancirana osoba, novinarka koja ne piše izmišljotine i, kako profesor sugerira, “poluistine” što njega prikazuju lopovom, jer je iz njezine perspektive to velika sramota. Puno veća nego što doista jest. Ipak je ona u novinarstvo došla iz onoga svijeta koji je u jesen 1993. čuvao ljudima dostojanstvo, a da od toga nikada nije načinila ni korist, ni karijeru. Ali profesoru Bancu to nije lako razumjeti. On je u ta doba, kao i danas, bio sopstvenik američkoga pasoša i nije mu lako zamisliti, ono sa čime je Veronika Rešković živjela, da postoje ljudi koji nemaju baš nikakve pasoše. Tu je ta razlika između njih dvoje, i razlog zbog kojega se uvaženi profesor na Veroniku toliko ljuti. Ona je vječiti aktivist ljudskosti i ljudskih prava, a on je jako ugledan.

Ivo Banac doista je izgledan kandidat za predsjednika Republike. To se vidi po načinu na koji se ljuti na ljude koji nemaju oduševljenja za njegovu misiju. Osim što u njegovoj ljutnji nema mjere ni šarma, pa napada one koji se ne mogu na isti način braniti (zamislite da ga Veronika Rešković nazove ostrašćenim i otužnim gospodinom iz blagopočivajućeg HHO-a), on kao da oko sebe vidi sve same žute, crvene, crne i zelene vragove. U ovom ih je članku u Slobodnoj naredao, skupa s Veronikom, desetak, a jedini pozitivac, s kojim je, kako kaže, razgovarao opušteno i normalno, bio je Tihomir Dujmović. Taj je naveden kao pozitivan primjer, pače vitez lijepe riječi, kojega će profesor pohvaliti, velikodušno priznajući kako u hrvatskome novinarstvu sve nije tako crno, tojest crveno. Doista, profesor je na dobrome putu da, suprotiva Mesiću i njegovome smislu za humor i antifašizam, postane Franjo Tuđman. Samo da se Hrvati vrate u 1990. i dobit će Banac pedeset posto u prvome krugu. A Veroniki će opet zatrebati rubac.
Miljenko Jergović