Jučer sam se - u završetku nedjeljne propovijedi - osvrnuo na nedavni članak redovitog kolumnista u ovim novinama o Zlatku Sudcu - s popratnom neugodnom karikaturom gdje je križ na Sudčevu čelu zamijenjen nacističkom svastikom - Hitlerovim križem polomljenih krakova.
Napomenuo sam da to što pišem o tome slučaju ne uključuje prihvaćanje ili neprihvaćanje Sudčevih političkih stavova.
O Sudčevoj stranačkoj pripadnosti i političkim stavovima nikad prije nisam ništa slušao. Ovaj put sam sasvim određeno mislio samo na Sudčevo zauzimanje za - unaprijed promašenog - kandidata u izborima za predsjednika Republike Hrvatske. Priznajem da me je taj njegov nastup na televiziji iznenadio.
Nisam ni pokušao istraživati što ga je zapravo na to navelo. Nadahnut, očito, nije bio; precijenio je svoj utjecaj na narod, odnosno na biračko tijelo.
Slično su se slobodno opredijelili i vrlo mnogi hrvatski glasači - što je njihovo pravo i nitko im to ne smije zamjeriti, niti ima smisla smatrati ih poraženima ili čak isključenima iz političkog života.
No, Sudac nije samo tako glasovao, nije se ni poslužio redovitim političkim utjecajem na druge, nego je - bez obzira kako on to shvaćao - pokušao iskoristiti svoj duhovni izvanredni karizmatski ugled da bi vjernike naveo da glasuju za jednoga od kandidata.
Političko zauzimanje pravo je svakog građanina - ali u to se redovito ne ulaže svećenički ugled. To bi moglo biti razumljivije da je određena stranka ili kandidat borbeno bezbožan, što se u ovom slučaju nije moglo tvrditi.
Ali takav, makar i nedomišljeni politički promašaj ne opravdava novinara i karikaturista da svećenika i njegove vjerničke i svećeničke pothvate - zapravo vjeru mnogih vjernika - izvrgava javnom ruglu.
