Kad se Dražen Budiša u studenom 2003. godine uvrijeđeno spakirao put jaskanskog gorja i tamo zasnovao umirovljeničko domaćinstvo na plantaži paprika, ljudi su se u čudu pogledavali, pretežno uvjereni da mu se nešto ozbiljno zapetljalo u glavi.
Činilo se da je taj veliki protagonist hrvatskog osamostaljenja na kraju od politike jednostavno prolupao.
Gledano iz današnje perspektive, čini se da je Budiša bio sasvim normalan čovjek.
Njega, na žalost, ljudi nisu htjeli. Barem ne u toj mjeri da bi mogao sam provesti ono za što je mislio da je ispravno. Nije baš bio čovjek za kompromise. Naljutio se. I povukao. Nije koketirao s mogućim povratkom.
Naprosto, rekao je “bok”, skinuo odijelo i preselio se u vrt. Kao da mu se sve zgadilo. Nije to, pokazalo se, bio nikakav manevar, dapače, sasvim častan uzmak jednog nadglasanog političara.
Ivo Sanader nije imao Budišin problem: ne samo da nije bio neshvaćen u Hrvatskoj nego je, malo po malo, na sebe navukao i one ljude koji su se užasavali HDZ-ove klike, s kojom se Sanader tako čvrsto bio primio u kolo.
Vjerojatno su ga simpatizirali jer su priželjkivali da njegov privatni kurikulum pobijedi u HDZ-u, jer su znali da perspektiva Hrvatske i te kako ovisi o tome hoće li Tuđmanova stranka prestati biti tuđmanovska, hoće li u njoj zgasnuti zadrtost, hoće li se okrenuti protiv korupcije i uključiti u pravu traku prema Europi.
Pitanje je, međutim, je li Sanader uopće bio taj preporoditelj ili mu je masa, panično tražeći junaka, neobjektivno pridavala neke nadosobine, zanemarujući sve suprotne znakove koji su stajali pored puta. Jesu li u očaju što na horizontu nema boljega, ni u vlasti niti u opoziciji, Sanaderu odobravali kredite kakve on očito nije zaslužio.
Jer Sanader je, što god on danas pričao o tome, u srijedu 1. srpnja pobjegao s vlasti. I to ne poput Budiše - zato što nije imao priliku mijenjati stvari - nego zato što nije mogao. Nije znao. I nije uspio.
Rugao se Račanu i ekipi i parodirao datum kad su došli na vlast. Trećesiječanjska diktatura, smijuljili su se u HDZ-u. Prvosrpanjska dezertura? Ah, kako to zvuči?
“Moja je misija završena”, kratko će Sanader, već s kovčegom u ruci.
Koja misija? Je li uveo Hrvatsku u Europsku Uniju? Je li reformirao HDZ u modernu stranku koja je prezrela svako nazadnjaštvo? Je li odrezao državne troškove i racionalizirao upravu? Je li napravio neophodni novi rebalans proračuna? Je li s narodom dočekao neizvjestan kraj gospodarske krize?
Nije, nije, nije i nije.
Tuđman je umro za Hrvatsku kakvu je on zamišljao. Račan isto tako. Sanader je od svoje Hrvatske digao ruke.
Čovjek u kojeg se zaklinjalo pola Hrvatske i još više od pola Europe kapitulirao je pred strankom koja evidentno ne želi promjene.
Obrazlažući tu svoju iznenadnu kapitulaciju pred Šeksom i družinom govorio je kao da je menadžer nekog srednjeg obiteljskog poduzeća. Evo, ja sam svoj dio obavio, sad... znate... imam drugih planova, novi početak, idem malo na odmor... zaslužio sam... ipak ja vodim ovu firmu šest godina, ne ide nam baš najbolje... ali tu je Jadranka Kosor... bit će bolje, možda se i vratim, nikad se ne zna, ne nisam bolestan - potpuno sam zdrav dok vam ovo govorim.
I zašto me, uostalom, tako gledate?
Ali Sanader nije bio direktor kojeg je netko preklinjao da mu dođe spasiti tvrtku. On je politiku izabrao kao poziv. I te kako se grčio da dođe do vrha. Gutao je podvale i kopao tunel do vlasti. Lomio je pašaliće, kasnije glavaše, odvalio je neugodnu stvar s Gotovinom, nije baš plovio bez rizika i nije nikad izgledao kao da ga treba nagovarati.
O njemu bi čovjek zadnje pomislio da nestrpljivo čeka kraj mandata. Vidjeli su ga na Pantovčaku, u Bruxellesu, valjda i na East Riveru, ali nitko ga nije zamišljao u mirovini.
Pa onda, predsjedniče, što se dogodilo?
Od lika u kojega su se barem donekle uzdali i oni koji za njega ne glasaju, Sanader se preko noći pretvorio u čovjeka kojemu više nitko ništa ne vjeruje.
Da je otišao jer je slabog zdravlja? Ljudi kažu - ma kakvi.
Da se povukao jer mu je rodbina bolesna? Ma nije ni to, uvjereni su.
Da nema nikakvog povoda, nego mu je jednostavno pukao film? Sve i da je točno, a tko bi u to ikad povjerovao?
Sanader je bio hodajuća ambicija. Sigurno postoje i takve okolnosti u kojima se vulkan ambicija najednom dobrovoljno eutanazira.
Ali nije Sanader taj.
Pa on se još prije dva mjeseca natjecao na izborima. Tim koji sada podvaljuje Hrvatskoj dobio je povjerenje na njegov obraz. Pamtimo koliki je izborni potencijal buduće premijerke Jadranke Kosor i koji su bili njezini rezultati u Zagrebu.
Sanader je još prije tjedan-dva rješavao zavrzlamu u vrhu policije. Micao je ljude. Nešto se događalo. I nakon toga je, ups, otišao.
Nije se on povukao jer je, eto, izgubio izbore i onda, ležeći u hladovini, shvatio da život ima i drugi smisao. Povukao se usred bitke, posred mandata, nakon pobjede na izborima, u jeku krize, s kamionima i tuđim kockarskim dugovima na glavi, ukratko, pobjegao je. Izgubio je bitku sa stranačkom desnicom i nije uspio zakucati tamo gdje su mu unisono priznavali nadmoć: u vanjskoj politici.
Ostavio je zemlju u svađi sa Slovenijom, u nemilosti Europe i ne tako uvjerljivo odlijepljenu od mrskog nam ostatka balkanskog tla.
I kako će onda izgledati Sanaderova politička biografija, ona na kojoj je toliko radio i do koje mu je bilo tako stalo? Morat će pisati da je otišao usred skandala. Da se povukao kad je zemlja bila u dubokoj krizi. Da nije uveo Hrvatsku u EU. Da ga je Šeks politički nadživio.
Ukratko, da je u banani. Kao uostalom i država koja ga je u čudu ispratila.
Nino Đula
