Nakon prva dva festivalska dana koja su donijeli reprize već viđenih filmova, u nacionalnom programu Pule dočekali smo u ponedjeljak i prvu pravu premijeru. To je film "Duh u močvari" redatelja Branka Ištvančića, jedini dječji film u ovogodišnjem programu, ali i - zvuči nevjerojatno - tek drugi dječji film snimljen u Hrvatskoj od osamostaljenja 1990.

"Duh u močvari" temelji se na pustolovnom romanu nedavno preminulog osječkog pisca Ante Gardaša, romanu koji se nalazi i u osnovnoškolskoj lektiri. Junaci filma su brat i sestra koji iz grada dolaze na ferije u Kopački rit kod svog malog rođaka, kopačkog Mađara.

Netom po dolasku, jedan od seoskih dječaka lutajući močvarom nabasa na - duha. Tragajući što se krije iza tajne kopačke aveti, troje djece (Marko Pavlov, Ena Ikica, Robert Vass) zapute se noću na zloglasno područje Crne Grede. Tako se upletu u detektivsku misteriju povezanu s krivolovom.

Redatelj Branko Ištvančić cjelovečernji je debitant, filmskoj profesiji dosad uglavnom poznat kao prilično uspješan dokumentarist. U svojim dokumentarcima Ištvančić se najviše zanimao za ljude koji žive zamrznuti u prošlosti, te u neobičnom suživotu s prirodom. Mistika prirode i sklonost za (osobito panonsko) selo osjećaju se i u "Duhu u močvari". Ali nažalost, ovaj film nije dokumentarac nego igrani film, što je Ištvančića stavilo pred zadatke kojima je tek dijelom bio dorastao.

"Duh u močvri" tako pati od režijske i povremene glumačke krutosti, ali i povremenih dramaturških naivnosti. Ištvančić i njegovi koscenaristi nadogradili su Gardašev izvornik tako što su dodali detektivski "whodunnit" zaplet, no taj žanrovski sloj nije baš najsretnije ispao zbog predvidivosti u dramaturgiji i režiji.

Mislim da je jako bitno da se u Hrvatskoj opet počnu snimati filmovi za djecu, jer će nam u suprotnom mlađi naraštaj ostati definitivno kulturno koloniziran. Kako kod maloljetnika postoji glad za sadržajima na njihovom jeziku, "Duh u močvari" vrlo će vjerojatno imati lijepu gledanost, koju mu želimo. O tome svjedoči i visoka ocjena pulske, uglavnom malodobne publike (4,5). Dojma sam, međutim, da će Ištvančićev film bolje uspjeti kod manje djece nego kod one školskog uzrasta, s obzirom da će malim postmodernim gremlinima, odraslim uz Cartoon Networks i othranjenim mrežom popkulturnih kodova, "Duh u močvari" ipak biti naivan.

Tri odlična filma u inozemnom programu U inozemnom programu prikazana su tri filma, od kojih je najviše pažnje izazvao friški canneski pobjednik, "Vjetar koji povija ječam" britanskog veterana Kena Loacha. S obzirom da smo o Loachovoj epopeji o irskoj borbi za nezavisnost već puno pisali, nešto ću više reći o preostala dva filma - "Raj sada" Palestinca Hany Abu Assada, te "Uru" Norvežanina Stefana Faldbakkena. "Raj sada" film je koji se bavi s posljednja 24 sata života jednog palestinskog bombaša samoubojice. Film snimljen uz ogromne teškoće na tlu palestinske samouprave, premijeru je imao 2005. u Berlinu, da bi potom bio i nominiran za Oscara, uz prosvjede izraelske strane kojoj se nije sviđalo što se Palestina tretira kao država. Abu Assadov film, treba odmah reći, nije nikakav politički plakat, nego trezvena, mudra i filmski elokventna studija okolnostima koje proizvode suvremene teroriste. Abu Assad prikazuje osjećanje opće frustracije i poniženja koje Palestince navodi na slijepi teror, ali i s gađenjem prikazuje dvoličnost klerika i političkih vođa koji druge šalju u smrt, a sami nastavljaju živjeti dalje. Svojevrsni arbitar u filmu je Suha, lijepa, obrazovana povratnica sa Zapada čiji je otac i sam bio "šehid", no kojoj se ta kultura smrti gadi. Crni apsurd filma dobro ilustrira prizor u kojem Suha u lokalnoj trgovini razgledava video poruke samoubojica-bombaša, koje lokalni trgovac prodaje i tako zarađuje kruh! Norveški film "Uro" redatelja Faldbakkena također je bio vrlo zanimljiv, ali sasvim drukčiji. Naslovljen po kratici za norveški odjel borbe protiv narkotika, "Uro" bi se mogao opisati kao nordijski Donnie Brasco. Junak filma je mladi i impulsivni policajac (Nicolai Cleve Broch) koji se infiltrira kao krtica u heroinsku scenu oko jednog noćnog kluba. Problem je u tome što je kći gazde njegova stara ljubav, a sam gazda bivši partner njegova oca, sitnog kriminalca kojeg junak nikad nije upoznao. "Uro" je dinamični, vrlo profesionalno napravljen krimić, ujedno i žestoki "mačo" film iz kojeg pršti testosteron na sve strane.

Jurica Pavičić