U filmu “Fomula” legendarni Marlon Brando zavaljen u kožni naslonjač tumači Georgeu C. Scottu kako je redovita opskrba gorivom, za koju su odgovorni ljudi poput njega, temelj američkog načina života i da se od te politike ne smije odustati. I nakon što je ljutiti Scott odlučio formulu koja govori o novoj, neiscrpnoj energiji dati nekome drugome, Brando nazove tog lika i jednostavno mu kaže neka formulu - spremi. Jer, i dalje se najveći profiti ostvaruju od nafte.

Moderni svijet se pokreće motorom na unutarnje sagorijevanje, kako izraelski tenkovi koji pucaju po Gazi, tako i vozila u Budimpešti koja su je tako zagadila da je jučer proglasila prvi stupanj opasnosti za ljude. I dugo se vremena, sve tamo do 70-ih godina prošlog stoljeća, pogonsko gorivo smatralo razumljivim samim po sebi. Prva naftna kriza izazvana ratom Izraela i Arapa uzdrmala je Ameriku, ali i Europu: nafte jednostavno nije bilo jer je iznenada silno poskupjela.

To je prijelomni trenutak kad postaje jasno da energija postaje jednim od ključnih političkih prioriteta da bi se sačuvao, da parafraziramo Branda, “poznati način života”. Zbog očuvanja kontrole nad naftom i drugim energetskim izvorima, žmiri se na ozbiljna narušavanja ljudskih prava u brojnim zemljama, demokratski režimi postaju prijatelji s monarhijom koja i dalje smatra da žene ne smiju voziti automobil, zbog energije se vode ratovi. Zbog profita energetskih kompanija se pak zatvaraju oči pred opasnošću od klimatskih promjena ili uništava-nja zaštićenih prirodnih ljepota. No, takvo se stanje lako može izokrenuti i to je sjajno uočio upravo Vladimir Putin. Svoju je politiku vraćanja Rusije na svjetsku scenu kao velike sile bazirao na rastu cijene nafte koja je donosila izuzetne profite, da bi mu financijska kriza oduzela većinu novca, a padom cijene nafte došlo je do presušivanja izvora svježega kapitala. No, tu je uvijek plin koji treba Europa, a tu je uvijek i Ukrajina koju se može lako ucijeniti i zaigrati na unutarnje sukobe Julije Timošenko i Viktora Juščenka. Zavrne se ventil, Europa se uzbuni, a Putin onda zaigra igru u kojoj je najbolji - malo popustim, pa onda prebacim odgovornost na Kijev.

Ondje pak, opet svjesni da kontroliraju put plina, nastave svoje sporove u nadi da će Europa na kraju, zbog straha od hladnoće, platiti ukrajinske dugove Rusiji. Putin je pak dobrim odnosima s Berlinom i Rimom osigurao nejedinstvo Europe i sada može mirno, kao i Brando, zavaljen u naslonjaču, pripovijedati svima kako on skrbi o toploj zimi u Europi. A vjerovati mu možemo kao i Scott Brandu.

Željko Trkanjec