Ovo je za mene možda i centralno mjesto u Zagrebu - rekao je umorni Rajko Grlić, mučen jednim u nizu poremećaja sna povezanih sa šest prekooceanskih letova od rujna, pregledavajući meni restorana Kerempuh iako ga zna na pamet.

Doputovao je u Zagreb radi premijere svojeg novog filma, “Neka ostane među nama”, što ga on, koji ne vjeruje u žanrove, opisuje kao erotsku melodramu - o ljubavi, braku i preljubu, koji najčešće preskupo plaćamo. Mljac, pomislim kad smo već u restoranu, konačno tema koja me doista privlači, svaka čast “Crncima”, ali “Samo jednom se ljubi” puno mi je draži, jedino strepim da Miki Manojlović neće biti jednako strastan u suradnji s Grlićem, puno, puno godina kasnije.

Zar naši redatelji ne znaju da su žene najvjernija filmska publika i hoćemo li plakati s glavnim junacima, pitam zaneseno zamišljajući seks, znoj i suze u nekom tipičnom zagrebačkom građanskom stanu? Rajko Grlić na kraju priznaje da misli da je “Neka ostane među nama” ženski film, ali radije bi od suza vidio pokoji osmijeh na licu žena u kinu.

Opomena preljubnicima

- Pit ćete šampanjac, ali će vam na kraju ipak ostati nešto kiseline u dnu želuca - tako bih opisao to iskustvo. Ipak, film promoviramo rečenicom “Pogledajte prije nego što ponovno prevarite voljenu osobu”.

Film je i posveta građanskom Zagrebu, ugroženom kulturnom entitetu koji nije na popisu UNESCO-a, gradu i ljudima koje ovaj redatelj intimno poznaje, njegovim roditeljima, bakama i djedovima.

Jedan od njih, ljekarnik, baš tu iza ugla, na Kaptolu, imao je apoteku i smatrao da “lijekovi ne mogu pomoći, a aspirin ne odmaže”. Zato redatelj i sveučilišni profesor u američkoj Ateni, u Ohiju, ne uzima “nikakve praškove”, jedino povremeno u tom malom zelenom mjestu gdje živi već 17 godina, sa 43 kinodvorane za 40.000 stanovnika te sveučilištem na kojem se, među ostalim, studira osteopatija, dopušta jednom od tih mudraca za kosti da ga s dubokom pozornošću izmasiraju...