Sjedimo u produkcijskom uredu u Westinu, za velikim radnim stolom. Odavde kreće prva klapa filma “Neka ostane među nama” uglednog redatelja Rajka Grlića. Scenarij uz njega potpisuje pisac mlađe generacije Ante Tomić. Uz glavnog hrvatskog producenta, Mainframe production, iza filma stoje još četiri koproducenta iz raznih zemalja bivše Jugoslavije.
Dobili ste i 250.000 eura od Euroimagesa, zvučalo je na vijestima kao pobjeda kod MMF-a?
- Pa to je treći put da je hrvatski film u ovih nekoliko godina dobio poticaj. Prvi put je dobio za ‘Karaulu’, drugi put Vinko Brešan. Tu i velika europska imena propadaju, to je fond za podršku koprodukcija.
Snimanje vašeg igranog filma, ‘Josephine’ (2000), prekinula je bolest?
- Kad su me otpuštali iz bolnice u Pragu, nakon 24 dana, došao je jedan sjajan kirurg, posjeo me i rekao mojoj ženi Ani i meni: ‘Imam samo jednu molbu. Vi morate ostaviti taj posao zauvijek. Vi nećete preživjeti ako se budete ikad ponovno bavili tim poslom’. I ja sam dao riječ da neću, i ne održavam tu riječ. Igra je nešto bez čega bih ja teško opstao, to slaganje i stvaranje nekih svjetova i malih utopija koje se zovu filmovi, ili se zovu Motovun, to su svjetovi koji mene vesele.
Film je završio Karanović?- Da, ali ja sam ga potpisao.
Pada mi napamet vaša zajednička TV serija ‘Grlom u jagode’ i studiranje na Praškoj akademiji? Je li se što mijenjalo u vašem odnosu?
- Ja sam s Điđom, kako mi zovemo Srđana Karanovića, radio šest-sedam filmova, radili smo njegovu seriju ‘Grlom u jagode’, seriju koju je on napravio i ostavio trag jedne generacije. Pisali smo je u Zagrebu, no odbila ju je zagrebačka TV. Ostali smo kumovi i prijatelji cijeli život, ni ratovi ni mirovi nisu to poremetili. On je upravo završio svoj novi film (‘Besa’). Prijateljstva uvijek ostaju. Vremena mijenjaju znance, ali ne prijatelje.
Pročitao sam vašu izjavu o Praškom proljeću 1968., tada ste se odrekli svake veze s politikom?
- Dnevnom politikom sam se uvijek odbijao baviti, nisam ulazio ni u kakve stranke ili partije i ostalo. Svoju neku želju za utopijom, nadu... u jednom kratkom vremenu Praškog proljeća vidio sam i rast i pad te svoje nade. Učinilo mi se da je dnevna politika, ta tržnica koja se tako zove, ‘tržnica mogućeg’ kako oni (sami) to zovu, nešto što me ne uzbuđuje niti zanima.
Ali politike nastoje ‘ugoditi’ i privući redatelje na svoju stranu?- Igra koja se zove politika je vrlo sastavljena s igrom koja se zove ‘ogledalce, ogledalce, kaži mi da sam najljepši’. Svaka politika voli sebe gledati kao nešto što je idealno, savršeno. Taj čin je uništio hrvatski film od 1990. do 2000. Velika većina filmova ovdje bili su to ‘ogledalce’, koje je govorilo ‘ti si najljepši, ti si najpametniji’. S druge strane, politika je shvatila da je to igračka koja ne zabavlja pretjerano niti donosi pretjerano. Pa se meni čini da je zadnjih godina politika izgubila interes da kroji to ogledalce. Televizija je postala igračka koja je toliko važna u njihovim životima, talking heads su pitanje života i smrti - tko kontrolira ‘govoreće glave’ na televiziji, da su oni film pustili sasvim po strani.
Dirali ste u svetinje na kojima smo u bivšoj državi odrastali, imali ste problema s vlastima?
- I ona je država, kao i ova, imala u početku strašnu potrebu da kontrolira svoje ‘ogledalce’. Htjeli su vidjeti idiličnu sliku sebe samih. I prva generacija redatelja u zemlji, tada Jugoslaviji, prošla je, vjerojatno, isto ono što je prošla prva generacija ovdje i u svakoj državi. Ja sam bio treća generacija u bivšoj Jugoslaviji, i pritisak na nas nije bio više tako strašan. Došli smo poslije sramotnog smaknuća crnog filma, nakon pauze od par godina poslije nekih veselih B komedija, i tada politika više nije imala taj pritisak. Ali, strašno je pazila: ‘Samo jednom se ljubi’ bio je zabranjen film dugi niz mjeseci. Spasio ga je Cannes.
Vi biste radije imali film u ‘bunkeru’ nego se prilagođavali vlastima?
- Nikad u svom životu nisam bio prisiljen izbaciti ni jedan kadar iz svog filma. Nije me nitko uspio nagovoriti.A tumačili su vam da je to potrebno?
- Da. Kad su odgledali ‘Samo jednom se ljubi’, da smo skratili to što je policija zahtijevala, ne bi ostalo ni deset minuta filma. Ali, to je bilo tako. Mislio sam oduvijek da čovjek granice slobode postavlja sam i, ako želi, može se izboriti da dotud ide, da sloboda nije neka apstraktna stvar koja se kupuje u dućanu, nego se živi kroz svoje živote.
Danas?
- Potpuno je drugačije. I ovo je možda moj prvi film koji direktno ne komunicira s ljudskim sudbinama u političkom sustavu koji ih pritišće i mijenja kroz vlastitu intimu. Ovaj je film mnogo intimniji zato jer mi se čini da je politika danas nestala kao utopija, kao dogma, ostao je novac.
Ali živjeli ste u SAD-u, gdje formula čovjek-jednako-novac vrijedi duže?
- I živim još uvijek. Prvi sam put dolaskom u Ameriku to shvatio. Stalno govorim da sam imao neizmjernu sreću da sam do svoje 45. godine živio lišen osjećaja da je novac osnovno mjerilo mog života. I da radim stvari zbog novca. Odbio sam mnogo više igranih filmova nego što sam snimio. Jednostavno zato jer me taj novac nije zanimao.
U prvom filmu (‘Kud puklo da puklo’, 1974) iskoristili ste popularnog recitatora Enesa Kiševića kao lik u filmu?
- Ima ona Godardova često citirana rečenica da svaki igrani film sanja da postane dokumentarni. I obratno. Kad čovjek radi igrani film on se igra, kondenzira neku stvarnost, i vrlo je zdravo - pogotovo filmove koje sam radio u Zagrebu, a ovo je moj osmi film o Zagrebu - strašno je važno pogotovo zbog mene da imam te točke realiteta s kojima usidrujem film u prostor. A mislim da mi stvarni ljudi, dvoje-troje njih po filmu, muzika, neki lokali, jednostavno prizemljuju film i spuštaju ga u realitet. Onda ja pravim balone i izdižem se od realiteta.
Kako se danas osjećate u rodnome gradu?
- Snimam nakon 18 godina u Zagrebu, toliko dugo nisam upalio kameru ovdje. I uvelike sam se začudio kad sam sve to počeo sastavljati. Zagreb je doživio ono što su doživjeli svi veliki gradovi, to jest da mu dnevno ubijaju svaku posebnost, svaku individualnost, osobnost. Prošetati Kopenhagenom ili Lyonom ili Zagrebom postalo je vrlo slično.
Osim radosti i igre, koji vas motiv vodi?
- Jednostavno mi se učinilo da je nestao neki građanski Zagreb, da nitko nije tu kameru upalio u centru već godinama. Htio sam začeprkati i vidjeti postoji li još taj neki gradski Zagrepčanin, živi li taj grad još negdje u svojim intimama.
Postoji li još danas ‘Štefica Cvek’?
- Štefica Cvek imaš koliko hoćeš, i ovdje i svugdje po svijetu. One samo svoje snove drugačije uobličuju, njihovi snovi su postali globalni.
Što je vama film? I koliko je obitelj utjecala na vaše shvaćanje?
- Meni je film uvijek bio neki oblik osobne svetinje koju nikad nisam imao namjeru pretvoriti u sredstvo za život. Mi sada radimo film u kojem imamo nezatvorenu konstrukciju. Meni je samo omogućio moj roditeljski dom, i moj kasniji dom, da sastavimo živote tako da nam je veselje važnije od tog materijalnog dijela svijeta. I to je ogroman privilegij.
| Obama je Americi jedina šansa za nadu Hoćete li glasati na američkim izborima? - U Americi postoje četiri kategorije o kojima te nikad ne pitaju: tvoje seksualno opredjeljenje, religijsko i političko i - koliki su vam prihodi. Što mislite o Obami? - Obama bi bio prekretnica za Ameriku kao takvu. To je važno pitanje ne samo za Ameriku nego i za ostatak svijeta, a da bi se Amerika vratila u neku svoju normalnu kolotečinu nakon ovih osam godina strašnih Busha. Obama je kao prvo osoba koja je u percepciji svijeta, omogućila svijetu da drukčije komunicira i tretira Ameriku. A da bi se ona mogla vratiti tamo gdje je bila, prvo mora promijeniti tu strašnu sliku koju je svijet o njoj s pravom dobio. Prema tome, Obama je za Ameriku jedan civilizacijski skok, kao što je Clinton bio. Društva žive od te iracionalne nade, to je baza za svaki napredak. Dok se ne stvori kolektivna nada da je nešto moguće, da nekamo valja ići, bez toga nema napretka. A Obama je jedina šansa da se to dogodi. Kakvo je vaše američko filmsko iskustvo? - Amerika proizvodi 700 filmova godišnje, od toga je 100 ono što mi smatramo Hollywoodom, to su studio filmovi, ostalo je tzv. independent (nezavisni). On je rađen i živi slično kao što živi europski film. Imao sam sreću da sam s ‘Bravo maestro’, kad sam nakon Cannesa bio u Los Angelesu, dobio svoju prvu američku ponudu, od Twenty Century Foxa. I shvatio sam nakon dva dana razgovora da je režirati u tom sustavu otprilike kao biti električar, ili biti trik-majstor. Kad sam odavde otišao, donio sam još jednu odluku koju sam poslije prekršio, a to je da više nikad neću raditi filmove. Činilo mi se da sam proveo dvadeset godina pričajući neke priče, a da one nisu mogle, s tako lako složenim i organiziranim ratom, iskomunicirati. Nisam bio netko tko bi svoje umijeće mogao uposliti u bilo koju politiku pa sam otišao. |
Željko Ivanjek
