Kad krenu inicijative za promjenu Ustava, Branko Smerdel, profesor ustavnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu , uvijek je prvi sugovornik. Sam priznaje, kako kaže, vlastitu fiksnu ideju da posao sveučilišnog nastavnika uključuje napore u obrazovanju političara i javnosti.
Ovih mu dana izlazi knjiga pod naslovom “Ustavno uređenje europske Hrvatske”. Objašnjava da su mu motiv bile stalne dvojbe o tome što poučavati studente - treba li im govoriti da je pravni sustav zatvorena hijerarhija pravnih propisa, na vrhu s Ustavom, ili je pravni sustav zapravo jedan veliki nered. “Počinjete li time da je kazneno pravo najvažnija grana prava i ‘udarna pesnica’ demokratske države ili ćete studentima reći: kod nas je, draga djeco, čak i kazneno pravo postalo problem, kaznenih zakona ima nekoliko, a primjenjivao se i kazneni postupak koji je već bio proglašen neustavnim.” Razgovaramo u miru i ugodnoj hladovini Smerdelova profesorskog kabineta.
Premijer Milanović upravo je najavio promjenu Ustava, s tim da bi se u njega ugradilo ukidanje zastare za, kako je rekao, politička ubojstva, pri čemu se misli isključivo na zločine koje je počinila tajna policija bivše države, poznata kao Udba?
- Žalosno je da se i danas, 20 godina od uspostavljanja demokratske države, zanosimo iluzijama da se problemi mogu rješavati proizvođenjem stalno novih zakona ili promjenama Ustava.
Mislite li da je greška u prečestim promjenama Ustava ili je pogrešno mijenjati Ustav onako kako je to Milanović sada zamislio?
- Generalno je apsurdno stvarati nekakvu normativnu fikciju koja će se proglašavati najboljom na svijetu unatoč tome što se ne provodi. Teško je gledati kako premijer Milanović u tom smislu ponavlja greške prethodnika. Prije samo dvije godine premijerka Kosor obećavala je braniteljima da će legislativu o njihovim pravima pretvoriti u ustavni zakon. Kao da bi im od toga bilo bolje.
Kako gledate na ideju o retroaktivnom ukidanju zastare, navodno s namjerom da se omogući procesuiranje političkih zločina počinjenih u bivšoj državi?
- Načelno sam protiv svake retroaktivnosti. Pisao sam o tome već prilikom inicijative u to vrijeme zastupnika, a danas predsjednika Republike Ive Josipovića o nezastarijevanju tzv. pretvorbenog i privatizacijskog kriminala. Prvo, zastara je retroaktivno ukinuta u Nürnbergu i Tokiju, kada se sudilo poraženim ratnim zločincima. Drugo, proglasiti imovinski kriminal najtežim kaznenim djelom, težim i od najmučnijih ubojstava, silovanja djece, pretvaranja ljudi u roblje, u pravnoj je teoriji vrlo problematično. Smatram to dobrim dijelom propagandnim potezom. O čemu najbolje govori činjenica da imamo samo jednu jedinu takvu presudu, onu Ivi Sanaderu, koja tek treba proći test i pred našim Ustavnim sudom, ali i još ozbiljniji izazov pred Europskim sudom za ljudska prava. Vrlo je rizično ako Hrvatska na sličan način postupi i u slučaju tzv. političkih ubojstava. Rizično jer se tako izlaže opasnosti da stekne reputaciju zemlje poznate po manipulaciji zakonodavstvom.
Kako riješiti vruće nesporazume s Bruxellesom oko tretmana europskog uhidbenog naloga?
- Ono što je potpisano, mora se realizirati. Nema isprike. Hrvatska je tijekom pregovaračkog postupka bila spremna aktivirati primjenu europskog uhidbenog naloga već od 2009. godine, znači prije pristupanja Europskoj uniji, što za sebe nije prihvatila ni jedna zemlja. Sada idemo u drugu krajnost pa se ne držimo ni onoga na što smo se obavezali. Naše političke elite, i s lijeva i s desna, pokazuju sličan odnos prema pravu.
Kako bi se onda mogao riješiti problem kostura iz ormara? Sve češće se govori o lustraciji?
- To su danas floskule koje bi mogle poslužiti nesmiljenim političkim obračunima. Uoči izbora tadašnji je ministar Tomislav Karamarko poslao cijelu jedinicu specijalaca da bi ‘lustrirao’ Josipa Boljkovca, devedesetgodišnjaka s dvije štake. Mogao je poslati dva policajca u Škodi. Ili zamoliti svog bivšeg šefa Mesića da ga dovede. U uređenoj zemlji postavilo bi se pitanje opravdanosti takvog troška. Općenito, povijest je jako teško ispravljati. Kad se ukidala zastara za progon privatizacijskog kriminala, pitao sam po kojoj je logici granica postavljena na 1990. godinu, kada se ‘državna’ pljačka ‘narodnih neprijatelja’ događala i nakon 1945., pa 1941., 1918., da ne idemo u dalju prošlost. Obično ispravljanje povijesnih nepravdi završi novim nepravdama.
Kakav bi trebao biti odnos između europskog i hrvatskog pravnog sustava?
- Protivim se dominantnom mišljenju o potpunoj supremaciji europskog prava nad cijelim hrvatskim pravom. Smatram da treba očuvati rezervu određenih ustavnih vrijednosti, kao što to čine njemački, poljski ili češki ustavni sudovi. U svakoj federalnoj, konfederalnoj ili kvazifederalnoj zajednici, kao što je EU, mora postojati određena ustavna rezerva, koja se danas u teoriji naziva ustavnim identitetom.
Na primjer?
- Na primjer u slučaju ciparskih banaka Bruxelles je prekršio čitav set pravila po kojima je stvorena Europska unija. Početkom travnja portugalski je ustavni sud proglasio neustavnim zakon koji je bio dogovoren s Europskom komisijom, a kojim se u funkciji politike štednje režu brojna socijalna prava. Europa u posljednje vrijeme, pokazuje se, očekuje od svojih članica zanemarivanje značajnih dijelova njihovih vlastitih ustava koji se tiču socijalne države. Sve to prijeti stvaranjem svojevrsnog birokratskog kaosa.
Hrvatski ustavni stručnjaci nedavno su prvi put jedinstveno istupili u povodu dilema koje su se pojavile oko referendumske inicijative o braku?
- Riječ je o izjavi svih 11 sveučilišnih nastavnika ustavnog prava, iza kojih stoje godine i godine rada, obranjeni doktorati i čitav niz objavljenih radova. A onih što se nazivaju ustavnim stručnjacima ima na stotine. Ustavnim stručnjakom postaneš tako da si podoban partijski čovjek, pa te stave na važno mjesto i preko noći se pretvaraš u ustavni autoritet, makar se ubrzo vidi da ‘nisi ponavljao gradivo’.
(...)