NAJVEĆI OD NAJVEĆIH

RATKO RUDIĆ Kao igrač nije uspio do zlata, ali kao trener sve je nadoknadio

  • Drago Sopta / Cropix

Objavljeno: 16.08.2012

Na OI 1968. nije otputovao, u Montrealu nije igrao zbog loma šake, a u Moskvi je bio samo srebrni

Kakva katastrofa, Ratko Rudić pao je na dopinškoj kontroli! Znači li to da naši vaterpolisti moraju vratiti zlatna olimpijska odličja?

Smirite se, sve je u najboljem redu, hrvatski vaterpolisti ostaju na svojem Olimpu koji su sportski čisto osvojili u Londonu. Ne radi se o pokušaju podmetanja ljutitih suparnika, Talijana, Srba i Crnogoraca, koji su u Londonu morali slušati Lijepu našu, čestitati i priznati da su naši bili bolji. Živa je istina, najbolji svjetski trener svih vremena zaista je pao na dopinškoj kontroli!

No, ovdje je riječ o klasičnoj “vijesti iz prošlosti”. Rudića su zločesti “kemičari” optužili da se dopingirao tamo davne 1975. na Svjetskom prvenstvu u Caliju u Kolumbiji. Upravo Ratko Rudić bio je uzrokom najvećeg dopinškog skandala u povijesti hrvatskog (tada jugoslavenskog) vaterpola. I ne samo vaterpola već i sporta uopće. Kako je to tada izgledalo, prisjetio se tadašnji član momčadi Ozren Bonačić, vrhunski igrač i osvajač olimpijskog zlata iz Meksika 1968. te kasnije uspješni trener.

Odbačene optužbe

- Mučno, tužno, osjećali smo se jako jadno jer smo u Cali doputovali kao favoriti za zlato. Imali smo jaku momčad, ponajbolju na svijetu, bili smo u strašnoj formi. Krenuli smo u turnir, uvjerljivo pobijedili u prve dvije utakmice u skupini (Bugarska 8-3 i Kuba 7-4, nap. p.) i onda je ta vijest odjeknula kao bomba. Tada su pravila bila puno drugačija i cijela je reprezentacija diskvalificirana. Bili smo u šoku. I sada mi je muka kad se toga sjetim...

A prošlo je toliko godina... Na povijesnom prvom SP-u u vodenim sportovima održanom u Beogradu 1973. vaterpolisti Jugoslavije bili su brončani. U Kolumbiju su došli po zlato. O šoku koji je proživio, Rudić je (citiramo) govorio u monografiji “Stoljeće hrvatskog vaterpola”:

“Bio je to svakako najteži trenutak u mojoj karijeri. Kad su mi rekli za nalaz i kaznu, bio sam šokiran, kao i svi moji suigrači. Igrali smo odlično...i dogodi nam se nešto takvo. Naravno da nisam uzimao nikakav doping, to je poslije i dokazano, iako smo u prvi čas pomislili da mi je netko od konkurenata nešto podmetnuo...”

Bonačić je tada cijeli skandal teško proživljavao:

- Bio sam tada kapetan momčadi. Ratko se kleo kako ništa nedozvoljeno nije uzimao. Vjerovao sam mu, kako i ne bi?! Uostalom, vaterpolo nije takav sport u kojem se često uzimaju nedozvoljena sredstva. Vrlo se rijetko događa da se netko dopingira i bude uhvaćen u tome...

Pogreška u analizi

Rudić je vrlo brzo očistio obraz i dokazao da nije varao. Osobno se za to pobrinuo, odmah poslije SP-a otišao je Köln, u laboratorij Manfreda Donekea, tadašnjeg šefa za dopinšku kontrolu MOO-a. Vidjevši nalaze, spomenuti je gospodin stao na Rudićevu stranu. Čak je i u stručnoj literaturi Rudićev primjer naveo kao primjer za pogrešku u analizi:

- Kasnije se FINA i službeno ispričala, no naša velika prilika za medalju otišla je u nepovrat. Nikad to nisam prežalio jer sam jako želio tu medalju - zaključio je Rudić.

Vrijeme, naravno, liječi sve rane, iako je Rudiću i danas teško kada se svega toga prisjeća. U vrijeme proslave zlata u Londonu ne treba se time zamarati, sada je vrijeme slavlja. Opet je vrijeme darivanja. No, s Rudićem je uvijek vrijeme darivanja, sve nas u Hrvatskoj on neprestano dariva odličjima s velikih natjecanja. Čovjek koji je kao trener osvojio sve, no, čovjek koji je kao igrač trebao osvojiti puno više. Danas se zapravo zaboravlja kako je bio i dobar igrač.

Nesreća u Caliju bila je samo jedna u nizu. Koliko se čini da je danas kao trener miljenik sreće, toliko ga je kao igrača pratio peh. Osvojio je kao igrač srebro na OI u Moskvi 1980., uzeo je europsko srebro u Jönköpingu 1977., broncu na SP-u u Beogradu 1973. te dvije europske bronce u Barceloni 1970. i Beču 1974. Mogao je puno više. Naši su na OI u Meksiku 1968. osvojili zlato, no njega Rudić nije osvojio iako je bio u Meksiku.

Podbačaj u Münchenu

- Bio je mladi, perspektivni igrač, no tek 12., prva rezerva. Bio je cijelo vrijeme s nama, no na samom turniru nije igrao. Sjećam se da smo tamo igrali nogomet, pripremali se na toj velikoj visini s razrijeđenim kisikom - prisjetio se Bonačić.

Na OI u Münchenu Rudić je bio standardni član reprezentacije, no dogodio se podbačaj, zauzeto je tek peto mjesto. Predzadnja Rudićeva prilika za zlato na OI bila je u Montrealu 1976., no niti tada Rudić nije imao sreće:

- Uoči Montreala slomio sam šaku. Dogodilo se to na zadnjoj pripremnoj utakmici protiv SR Njemačke. Ostao sam u Montrealu s dečkima, no nisam igrao. A bio sam u naponu snage. Poslije je došla vojska i moja je karijera krenula silaznom putanjom - zaključio je Rudić.

Ne ljutite se, cijenjeni gospodine Rudić - sreća. Bila je to uvertira u veliku, najveću trenersku karijeru.

Broj preporuka: 5

Više o...

FACEBOOK KOMENTARI

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen