Danas je naš dan radosti i slavlja - izgovorio je jučer u Bruxellesu Ivo Sanader nakon što je pred sjedištem NATO-a, uz melodiju Lijepe naše, podignuta hrvatska zastava. Ako je govorio u ime Vlade kojoj je predsjednik, delegacije kojoj je bio na čelu i u ime svih koji su proteklih godina radili na ostvarenju tog vojno-političkog cilja, Sanaderove su riječi vjerojatno bile točne. Ne treba sumnjati ni u osobno zadovoljstvo i ushićenost koje su njega samog morale obuzimati dok se proteklih dana slikao s vođama velikih sila, primao čestitke i tapšanja te čak i iz usta samog Obame slušao medene riječi na račun Hrvatske i njene politike.
Međutim, kada premijer jedne zemlje u situacijama tako važnim i protokolarno simboličnim za čitavu državu kaže “mi”, svakome je jasno da govori u ime čitavog naroda i svih građana koji su mu dali mandat da ih pred svijetom zastupa. Prema tome, kada je hrvatski premijer u Bruxellesu rekao: “Today is our day of joy and celebration”, to može značiti samo jedno: mi, hrvatski državljani, danas smo radosni i danas slavimo.
Ako je na istoj svečanosti nešto slično rekao i albanski premijer, iza njegovih riječi stoje slike koje ovih dana stižu iz Albanije: automobili koji jure ulicama okićeni zastavama NATO-a i SAD-a, zgrada Opere u središtu Tirane doslovno pokrivena tim istim zastavama, nasmiješena lica i uzbuđene izjave ganutih i očito zadovoljnih građana. U Hrvatskoj se ništa slično nije moglo vidjeti. Štoviše, fraze o “ispunjenosti srećom i ponosom” koje je jučer ispred Ministarstva obrane RH u mikrofon i kamere čitala uniformirana pripadnica Hrvatskih oružanih snaga odzvanjale su šuplje, prazno i neuvjerljivo Krešimirovim trgom koji pamti skupove nabijene stvarnim emocijama i govornike čije su riječi tisuće ljudi upijale kao žedna zemlja kišu. Jučer je, pak, taj trg bio svakodnevno prazan, a na policijske ograde oko prostora ceremonije podizanja zastave NATO-a nalaktilo se tek nekoliko prolaznika ubijajući vrijeme i upijajući proljetno sunce.
Vrlo kratko i službeno, pred postrojenom vojskom i protokolarnom publikom, govorio je i predsjednik Mesić koji je svečanost sasvim ispravno nazvao - simboličnom. Jednako simbolična za premijera Sanadera, koji je na zagrebačku ceremoniju doletio ravno s one briselske, morala je biti gluhoća svakodnevne, nikakvom radošću ili slavljem nepomućene buke sasvim običnog dana u velikom gradu. Šteta što okolna buka nije bila i veća, možda bi se slabije čulo kako se naš vojni orkestar raspadao svirajući ionako nam potpuno stranu himnu NATO-a. I to je bilo simbolično.
Sanader je u Zagrebu, na protokolarnoj ceremoniji, kao što je isključivo protokolarna bila i za sinoć najavljena svečana akademija u HNK, morao shvatiti kako su njegove riječi pred zapovjedništvom NATO-a bile jednostavno neistinite. Na tom istom trgu Vlado Gotovac je 1991. govorio o tiraniji i slobodi, o mržnji i ljubavi, o smrti i životu. Ni za njega ni za one koji su ga slušali tada to nisu bile floskule, nego pojmovi do prsnuća prokrvljeni smislom. S tog istog trga premijera Sanadera jučer je, kroz šuštanje mladog lišća, zasipala posvemašnja ravnodušnost. Čak i na protokolarno ukočenim licima svečano odjevenih uzvanika čitala se ravnodušnost prema neukusnim riječima koje je čitala uniformirana omladinka. Neukusnima zato što je njihov anonimni pisac o toj maloj, simboličnoj svečanosti govorio kao o trenutku ispunjenja svih snova i nadanja generacija Hrvata. Štoviše, a to je u posljednje vrijeme u svojim govorima činio i Sanader, učlanjenje Hrvatske u NATO pokušalo se prikazati kao krajnji cilj, ispunjenje sudbine i konačno osmišljenje svih žrtava i izgubljenih života za slobodu i sretnu budućnost Hrvatske. Fijasko akcije forsiranja hrvatskog ushita oko NATO-a upotpunila je i uskrsna poruka vojnog biskupa Jezerinca. On u NATO-u vidi “još veće mogućnosti za ostvarenje našeg katolištva”, a podijelio je i viziju “iste crkve” za sve članice Saveza. Dakle, i Albaniju i Tursku.
Sreća, ushit i slavlje stvar su emocija. Jednako kao i masovno iskazivanje bijesa. Prijem u NATO u Hrvatskoj nije izazvao ni jedno ni drugo. Samo ravnodušnost. Bez obzira je li članstvo u NATO-u bilo vitalan nacionalni i državni interes i je li kraj tog procesa doista velik vanjskopolitički uspjeh hrvatskog političkog establišmenta, vlast na čije tako veliko postignuće i tako veliku radost javnost odgovara posvemašnjom ravnodušnošću mora se duboko zamisliti. Ali ne nad narodom, nego nad samom sobom, postavljajući si pitanje: čime smo ih toliko razočarali?
Branimir Pofuk
