Savjetnik u Muzeju Mimara Slaven Perović prije nekoliko je godina počeo kupovati umjetnine preko e-Baya. “Našao sam se pred oceanom, oceanom likovnih djela”, priča Perović. Mnoga od djela koje je gledao na toj web stranici činila su mu se bagatelno jeftinima. Bilo mu je jasno da oni koji ih prodaju ne znaju što imaju.
Slaven Perović morao je napraviti izbor. Što kupovati? Crteži francuskih majstora iz 19. stoljeća njegova su stara strast i stoga su bili logičan izbor. U nekoliko je godina preko e-Baya kupio 70 umjetnina, a jučer su ta djela prvi put u Muzeju Mimara predstavljena hrvatskoj publici.
Neznanje prodavatelja
“Tražio sam najprije kvalitetne motive. Nakon toga slijedile su konzultacije s francuskim kolegama i, na kraju, provjera autentičnosti”.
Slaven Perović ne želi reći koliko je platio pojedini crtež. “Malo”, kaže, “neke samo jedan dolar”. Jasno je da je svako od djela izloženih u Mimari plaćeno daleko ispod tržišne vrijednosti. Perović je, jednostavno, dobro poslovao zahvaljujući tuđem neznanju ili, bolje je reći, vlastitom znanju.
Crteže je kupovao svojim novcem. Od početka, kaže nam, njegova namjera nije bila zaraditi. Najveći dio donirao je muzeju u kojem je zaposlen. “Prije sam radio u Klovićevim dvorima, i galerijski posao nije niti približno odgovarao mojem temperamentu, koliko ovaj, muzejski. Zato osjećam da Muzeju Mimara dugujem mnogo. I ravnatelju Tugomiru Lukšiću koji je i sam ljubitelj i kolekcionar francuske umjetnosti.”
Najvredniji među crtežima koji je ovaj muzejski savjetnik kupio potpisuje slavni francuski majstor J. J. Grandville. Na crtežu su prikazani muškarac i žena u šetnji pariškim ulicama. Umjetnik koji je djelovao pod pseudonimom, a punim se imenom zvao Jean Ignace Isidore Gérard, živio je u Parizu u prvoj polovici 19. stoljeća, gdje je najčešće i portretirao svoje suvremenike.
Žig kao dokaz
Takav je i crtež koji je Perović pronašao: žena i muškarac hodaju ruku pod ruku. On je u odijelu i s cilindrom na glavi, ona, pak, sa šeširom, u tipičnoj odjeći svoga razdoblja. Ipak, na njihovim licima vide se i karikaturalne crte tipične za ovog majstora: žena je razroka, dok je muškarcu brada posve isturena van.
Da je definitivno riječ o navedenom majstoru, potvrđuje i žig na crtežu. Riječ je o žigu kojim je umjetnik obilježavao svoje radove, a koji je njegova obitelj dala uništiti nakon njegove smrti, upravo zato da se ne bi iskorištavali.
Francuski stručnjaci
Crtež je malih dimenzija, 129 puta 122 milimetra, no s obzirom na ime, vrijedi 10 tisuća eura, budući da je njegovu autentičnost Peroviću potvrdila i francuska stručnjakinja za Grandvillea. Ne želi precizirati koliko ga je platio. “Puno manje”, kaže.
Ponosan je i na rad umjetnika Josepha Françoisa Villevieillea iz 1860. godine, koji se zove “Saint Aignan Eveque d’Orleans”, i prikazuje istoimenog biskupa rimske crkve koji je živio na prijelazu iz 4. u 5. stoljeće.
Djela religiozne tematike lako je pronaći, njih gotovo nitko ne kupuje. A Villevieille je bio umjetnik kojega su izuzetno cijenili njegovi suvremenici, pa ga je tako Cezanne zamolio da portretira njegovu majku na samrtnoj postelji. Portret je naslikan grafitno, na žućkasto-zelenom papiru.