Dva je božićna tjedna, između gregorijanskoga i julijanskoga rođendana Sina Božjega, Milan Bandić uvjeravao narod kako desetoga siječnja neće izaći na izbore, nego na referendum na kojemu će se odlučivati o dobru i zlu, o bogatima i siromašnima, o stvarnosti i onome što piše u knjigama, te na kraju i o tome hoćemo li, nakon što kao sjene minemo ovom dolinom suza, ugledati Kraljevstvo Božje, ili ćemo u svojim grobovima ležati sasvim mrtvi, i to zato što nas je, kao Trnoružicu, začarala himera komunizma.
U toj referendumskoj litaniji pridružila mu se Crkva u Hrvata, bilo biskupskom gestom (Bozanić i Jezerinac), bilo javnim istupima (Bogović, Barišić…), a potom i dijeljenjem letaka, apelima u vjerskoj i svjetovnoj štampi te u informativnim televizijskim emisijama, što je u samom finalu kampanje vrhunilo reklamnim spotom u kojem Zlatko Sudac, svećenik koji navodno izvlači zečeve iz šešira i čini razne druge mađioničarske trikove, slikajući se s vatikanskim Trgom svetoga Petra u pozadini, poziva ljude da glasaju za onoga koji se predstavlja kao vjernik, dakle za Bandića.
Da bi stvar šljakala, i da bi bila u referendumskome duhu, katolički su popovi danima bacali zle čini, prokletstva i uroke na protukandidata, proglašavali ga Luciferom i podvrgavali kojekakvim voodoo čarolijama, koje su se pokazale neučinkovitim, jer Josipoviću nisu namrli čak ni svinjsku gripu. Na kraju je, na stranicama ovih novina, nekakav kaptolski spin doktor morao popravljati stvar tako što je na dan rezultata izbora ustvrdio kako je tek manji dio Kaptola podržao Bandića. Tako se lažju spašava od neuspjelog magijskog rituala, ili pokušaja - političkim govorom rečeno - iranizacije hrvatskoga društva.
Vrhunac referenduma predstavljalo je pojavljivanje Tomislava Merčepa, koji mu je suzama, iskrenim braniteljskim, uputio podršku. Bio je to mučan trenutak, jer je Milan Bandić tada doživio nešto što se ljudima sasvim rijetko dogodi: birajući društvo tog čovjeka pogazio je sve dobro u svojoj biografiji i - metaforički rečeno - ubio je dijete u sebi. Nazovimo to dijete imenom Aleksandre Zec. Naime, Bandić se do te ceremonijalne merčepizacije u svome javnom djelovanju, kao i u privatnoj komunikaciji, doista ničim, ni jednom riječju ili postupkom, nije prikazivao kao šovinist. To ga je razlikovalo od tolikih njegovih protivnika, bivših stranačkih drugova i partijskih savjetnika i novinskih tekstopisaca koji su o njegovome hercegovačkom podrijetlu i u ovoj kampanji pisali iz istoga duhovnog, mentalnog i moralnog stanja iz kojega je 1991. i narednih godina djelovao Tomislav Merčep.
I na kraju, referendum je u potpunosti uspio. Ishodeći podršku Crkve i Merčepa, prikazujući iritantne spotove o svome protivniku i njegovu svjetonazoru i rugajući se tome što Josipović čita knjige ili svira klavir, Bandić je mobilizirao birače oko njihovoga najmanjega zajedničkog sadržatelja, ili oko onoga što čini temelj njihova zajedništva. Zaogrnuo se kaptolskim grimizom i stegnuo vrat kolarom, pa se pozvao na činjenicu da u Hrvatskoj živi preko devedeset posto katolika, a on je, za razliku od Josipovića, jedan od njih. Presudilo mu je, međutim, to što ljudi vjeruju u Boga i u Božjega Sina, a ne u župnika i biskupa.
Trebao bi to imati na umu budući predsjednik Ivo Josipović. Trebao bi znati da je šezdeset posto građana Hrvatske glasalo protivno crkvenim napucima, kao što bi, recimo, glasali i građani bilo koje razvijene europske zemlje (naravno, kada bi tamo Crkva nalikovala Crkvi u Hrvata). Ti ljudi, sigurno, ne bi imali ništa protiv ako bi se zaustavila iranizacija ove zemlje, agresija vjerske na svjetovnu sferu, donošenje obiteljskih i svih drugih zakona po volji i mjeri kaptolskoga apsolutizma… I po svim drugim osnovama, rezultati izbora pokazali su neusporedivo bolju, napredniju i društvenim reformama skloniju Hrvatsku od one kakvu sugeriraju državna vlast i mediji.
Shvatljivo je onda i to da izborna noć na HTV-u prođe u diskretnom i manje diskretnom pljuvanju po izbornome pobjedniku, nametanju nečiste savjesti ljevici i pozivanju Josipovića da prije svega bude predsjednik onih koji za njega nisu glasali, da bude, kako je jedan rekao, “predsjednik bez svjetonazora”. Pristane li na to, uhvati li ga strah od misije pred kojom se našao, Ivo bi Josipović mogao biti predsjednik kakav je Ivica Račan bio premijer, koji se nije usuđivao ni srušiti spomenik Juri Francetiću u Slunju. On bi morao imati srca, ali i vjere u vlastiti svjetonazor, jer je to njegova najjača ovlast, zbog koje je i izabran od tolike većine građana. Bude li strahovao kao Račan, svijetu će oduzeti nadu. A kada im se oduzme nada, ljudi postaju zli pa dižu desnicu ruku i viču: Ubij… I hvale Crkvu, a hule Boga.
