Izdavači djela "Hobit, ili onamo i ponovno natrag" naučili su da je J. R. R. Tolkien težak autor. Iako im je dovršeni, natipkani rukopis predao 3. listopada 1936., knjiga je na jedvite jade došla u knjižare u rujnu iduće godine, i bila je rasprodana do Božića. Na stranu to što su izdavači dali ponovno izraditi karte koje su pripadale rukopisu. (Inače, ocu je pomagao u tipkanju njegov 16-godišnji sin Michael.)

Pisac je imao u ruci probne primjerke te knjige već u veljači 1937. Umjesto da pročisti tekst, Tolkien je unosio velike promjene. "Vagao je svaku riječ i prerađivao sve što je napisao", pričali su poslije Allen i Unwin.

Trnovit put do sljedeće knjige

Iako je čitateljska publika željno očekivala Tolkienovu sljedeću knjigu, izdavači su znali da je do nje trnovit put. Za razliku od svojih genijalnih prethodnika, primjerice Dickensa ili Tolstoja, Tolkien nije "samo" poboljšavao svoj rukopis, on je jednako tako bdio nad znanstvenom nadgradnjom knjige. Tri doba Međuzemlja morala su jednostavno funkcionirati. Umjesto nekoliko godina kasnije, nasljednik "Hobita" pojavio se na svjetlu dana tek 1949. I to više nije bio "Novi hobit", nego "Gospodar prstenova". Upravo na toj dilemi pisac je izgubio nekoliko godina, a onda se u njegovo stvaranje umiješao i Drugi svjetski rat. Ovoga puta nije se otišao boriti na prvu liniju, nego je bio jedan od promatrača neba nad Oxfordom.

Premda je Hitler obećao da neće bombardirati Oxbridge, u zamjenu za poštedu Göttingena i Heidelberga, tko mu je mogao vjerovati. Kamioni i vlakovi dopremali su u Oxford nacionalno blago. Prije početka munjevitog rata u ovaj sveučilišni grad evakuirano je 20.000 žena i djece. Najstariji Tolkienov sin John nalazio se u sjemeništu u Rimu; Michael se prijavio za rat kao dragovoljac i postao protuzračni topnik. Kasnije je i piščev treći sin, Christopher, otišao u rat kao pripadnik Kraljevskog ratnog zrakoplovstva. Bio je stacioniran u Južnoj Africi gdje mu je preminuo djed, piščev otac.

Rat je usporio napredovanje velike trilogije, ali rukopis su najviše zaustavljale autorske dileme. Uzalud su izdavači i njegov urednik Charles Furth molili, Tolkien je bio nemilosrdan prema njima baš kao i prema sebi. Štoviše, Tolkien je u jednom pismu izdavačima napomenuo da bi mogao zaboraviti "ispravljanje testova, slabo plaćen posao koji mi je već oduzeo 20 ljeta" i posve se predati pisanju, poslu koji najviše voli i kojim bi mogao zaraditi mnogo novca. Ali, to se nije dogodilo. Za mjesto oxfordskog profesora - prvo na koledžu Exeter, zatim Merton - držao se kao za slamku spasa. Baš kao što se njegov pokojni otac držao položaja u Afričkoj banci.

Tolkien je tri večeri tjedno redovito provodio sa svojim prijateljima. Kao pripadnik Službe protuzračnog motrenja večeri i noći morao je provoditi s pogledom u nebo. Tu za njegovu suprugu Edith nije bilo mjesta, njihov je odnos zapadao u krizu, koju je prihvatila kao svoju svakodnevicu.

Izdavači su od njega htjeli napraviti književnu zvijezdu, no sam pisac nije znao kamo bi krenuo. Kreativni nered na njegovu pisaćem stolu bio je preslika njegova unutrašnjeg stanja. Tu su ležali primjerci nekih od njegovih priča za djecu, gomile papira, bilježaka, tipkanih stranica, karti, crteža, tu su bile pjesme i proza koje su se odnosile na Prvo i Drugo doba Međuzemlja, na junake kao što su Beren, Gil-galad i Elrond, na priče o vilenjacima i Valarima, i na zlo Morgotha i Saurona.

Bljesak nadahnuća

Ni pet ni šest, pisac je ovaj književni kaos potrpao u torbu i ponio je na sastanak s izdavačem Unwinom. Izdavač nije znao što da počne s punom torbom rukopisa svog uspješnog autora. On je želio dobiti samo još jedan pustolovni roman o Bilbu, patuljcima i vilenjacima, čarobnjacima i trolovima, smještenu u Međuzemlje. Tolkien je bio zapanjen zato što je Unwin među rukopisima pokazao zanimanje za "Silmarilliona". Obojica su, dakle, zadovoljila potrebu i formu. Pisac "nije bio mentalno spreman da neka nepoznata osoba uređuje njegovo remek-djelo", napisao je White. Dana 19. prosinca 1938. Tolkien je doživio "bljesak nadahnuća i počeo praviti bilješke za novu priču o hobitima". Počeci su mu išli od ruke, ali imao je kao i mnogi drugi pisci velikih problema s održivošću početnog spisateljskog poleta. Prvo poglavlje nove knjige bilo je "Dugo očekivana proslava". Tu se Frodo još uvijek zvao Bingo, no pisac je postao svjestan da bi u novu priču morao ukopiti prsten koji je Bilbo pronašao u "Hobitu".

Znali su proći čitavi mjeseci, pa čak i godine, a da Tolkien ne bi dodao ni slova svojoj knjizi u nastajanju. Prekidale su ga pogrešne odluke i odlaganja.  Više puta bio je na rubu toga da odustane od čitave zamisli "Gospodara" i preda se nekom posve novom projektu. Još tijekom veljače i ožujka 1938. pisac je napisao ključno poglavlje buduće trilogije "Sjenka prošlosti" (drugo poglavlje dovršene verzije), odnosno njegovu prvu verziju. Tako je prsten postao središnji za priču. Pisac je zaključio da bi hobiti, prsten i Mračni gospodar, Sauron (kojega je nakratko spomenuo u "Hobitu") trebali činiti okosnicu priče, koju bi trebala povezivati nekakva potraga. Od toga bljeska do objavljivanja trilogije trebalo je proći još mnogo, mnogo godina.

Analizirajući 12 godina pisanja "Gospodara prstenova" biograf Michael White ističe ulogu C. S. Lewisa u tome da se jedna priča pretvori iz nastavka prethodnog djela u posve razvijenu, neovisnu kreaciju. On drži da je Lewisovo obožavanje predstavljalo pokretačku silu koja je poticala Tolkiena na pisanje. "Lewis mu je dosađivao i ohrabrivao ga svojim dobro smišljenim kritičkim primjedbama, poticao ga je i izvlačio iz čestih jalovih razdoblja". Bez obzira na to što je njihov odnos zahladio, i što se Tolkien osjećao kao iznevjereni prijatelj, on nikada nije zaboravio Lewisov prijateljski doprinos. Lewisovu biografu Hooperu Tolkien je mnogo godina kasnije, poslije smrti prijatelja, rekao da je "Gospodara prstenova" napisao kako bi Lewisu sastavio priču iz "Silmarilliona". "Da nije bilo ohrabrivanja C. S. Lewisa, mislim da nikad ne bih dovršio 'Gospodara prstenova' ili ga ponudio izdavaču", rekao je J. R. R. Tolkien drugom prigodom. Danas je sasvim jasno da su Tolkiena svi njegovi rukopisi nabacani na radnom stolu, sve njegove pjesme i proze, objavljeni "Hobit" i još neobjavljena "Pisma Djedu Mrazu" i "Silmarillion" vodili samo prema jednom, prema njegovu životnom djelu, "Gospodaru prstenova".

Predgovor C. S. Lewisa

Kako je među svim ratnim nestašicama uzmanjkalo i pisaćeg papira, Tolkien je središnji dio "Gospodara" pisao na poleđini studentskih testova i na svim papirićima koje bi našao na radnom stolu. Do kraja 1940., nakon tri godine pisanja, Tolkien je napisao dio rukopisa koji će postati drugom knjigom završene trilogije. Do kraja 1942. došao je do 9. poglavlja treće knjige. Godine 1945. njegov sin Cristopher vratio se iz rata i postao Lewisov student. (Danas je književni izvršilac i urednik očeva djela.) Drugi sin John postao je svećenik. Michael Tolkien se oženio i dobio sina, prvog piščeva unuka. Sam pisac, očito, nije bio zlopamtilo. Iako je zamjerao obitelji što je odbacila njegovu majku, kada se preobratila na katolicizam, posjećivao je baku i djeda Suffield sve do njihove smrti. Drugim riječima, Tolkien je podigao svoju djecu na noge, ostalo mu je završiti životno djelo.

Do kraja 1947. Tolkien je dovršio priču "Gospodara prstenova", a zatim je sljedeće dvije godine prerađivao i ponovno pisao čitave dijelove. Ujesen 1949. okončao je posao i sam pretipkao čitavo djelo. (Nije imao novca za tipkačicu.) Slijedila je bitka njegova starog izdavača Allena i Unwina i potencijalnog Collinsa za prava na objavljivanje. Collinsov urednik Waldman pridobio je autora trilogije, sve dok mu nije rekao da bi njegovo životno djelo trebalo "prilično skratiti". Čitavo to vrijeme Tolkien je bio zauzet posljednjom revizijom teksta. "Prstenova družina" stigla je u knjižare u kolovozu 1954. Na koricama je bila otisnuta Lewisova promotivna riječ: "Gotovo je sigurno da ovakva knjiga nikada nije bila napisana. Kad bi se Ariosto s njom mogao natjecati po inovacijama, pokazalo bi se da mu nedostaje junačka ozbiljnost ovoga djela".

Knjigu Michaela Whitea "Tolkien - biografija" ove jeseni objavljuje zagrebački nakladnik V.B.Z.

Tolkien se najviše bojao točke na kraju Danas je sasvim jasno da je Tolkien stvarao s naporom, da je napisano beskrajno dorađivao i prepisivao, i da se najviše plašio točke na kraju. Pa ni tada djelo još nije bilo gotovo, kao što je pokazao primjer s "Hobitom". Ili još jedan. Početkom 30-ih profesor je radio na prijevodu tri balade koje su trebale biti objavljene u jednoj knjizi. To su bile Biser, Sir Gawain i Zeleni vitez te Sir Orfeo. Prijevod je dovršio početkom 60-ih godina, pa je izdavač čekao samo na obećani Tolkienov predgovor. No od toga nije bilo ništa. Knjiga je bila objavljena tek nakon piščeve smrti, a predgovor je napisao netko drugi, njegov sin Christopher.

Željko Ivanjek