Višemjesečna čekanja na specijalističke pretrage, zastarjela dijagnostička oprema, neodgovarajući broj liječnika specijalista i potpuni kaos pri naručivanju pacijenata samo su dio problema u kojima grca hrvatsko zdravstvo .

Dovoljan broj liječnika

Nacionalna lista čekanja, projekt Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi koji je trebao odgovoriti na neke od tih problema, u siječnju ove godine bilježi golema čekanja za specijalističke pretrage, a na pojedine medicinske postupke pacijenti čekaju i više od dvije godine. Zašto kada na 1000 stanovnika Hrvatska raspolaže s gotovo 2,5 liječnika, što je neznatno manje od europskog prosjeka, a znatno više od broja liječnika u manjim, nerazvijenijim i tranzicijskim zemljama?

Bio je to povod da zavirimo u hrvatske bolnice, zabilježimo broj pregleda koje liječnici specijalisti obave u jednom danu, uvjerimo se u njihovu učinkovitost i iz prve ruke čujemo iskustva pacijenata.

Jutarnji list je, prvi put u Hrvatskoj, tri tjedna proveo u najvećim zagrebačkim, atime i hrvatskim medicinskim ustanovama, pomno prateći svaki korak naših liječnika.

Provjerili smo funkcionira li Ustavom zajamčena odgovarajuća i pravodobna medicinska skrb za svakog građanina ili se radi samo o birokratskoj utopiji. Zanimalo nas je plaćaju li teški pacijenti svakog mjeseca dopunsko zdravstveno osiguranje uzalud ili ipak ostvaruju pogodnosti u zdravstvenoj zaštiti. Usporedili smo broj obavljenih pretraga sa stvarnim mogućnostima bolnica i specijalističkih ambulanti i došli do mnogih zanimljivih podataka.

Neslavni rekorderi

Pronašli smo neslavne rekordere u kojima se za pojedine zahvate čeka nevjerojatna 852 dana, ali i alternativne javne medicinske ustanove koje će isti zahvat obaviti za nepuna dva mjeseca. Sve navedeno usporedili smo i s privatnim poliklinikama u kojima je kvaliteta medicinske skrbi nerijetko nekoliko desetljeća ispred standarda u javnim institucijama. Rezultate našeg istraživanja objavljivat ćemo iz dana u dan, zajedno sa stavovima i komentarima čelnih ljudi klinika koje smo posjetili, pacijenata i nadležnih državnih službi.

Zora još nije ni svanula kada sam, zajedno s desecima Zagrepčana iste sudbine, s nestrpljenjem čekao polazak krcatog autobusa koji sa zagrebačkih Svetica vodi do Kliničkog bolničkog centra Rebro. Guram se u autobusu koji svakog jutra, svakih desetak minuta, prevozi stotine zabrinutih lica do najveće hrvatske bolnice. Početak je to putovanja, ne duljeg od kilometar i pol, kojim počinje jedan naporan i kaotičan dan ljudi koji se bore za svoje zdravlje.

Kaos, to je prava riječ, nastavlja se prolaskom kroz glavni ulaz bolnice. Deseci pacijenata guraju se na središnjem šalteru za upis bolesnika, miješajući se s pacijentima naguranima ispred dnevne bolnice koji od jutra, a iskustvo će mi pokazati - sve do kasnog poslijepodneva, čekaju da bi primili lijek.

Nalazim se ovdje, iako potpuno zdrav, da bih saznao kako to izgleda biti pacijent u hrvatskoj bolnici. Odlučio sam igrati ulogu pacijenta naručenog za magnetsku rezonanciju - jedan od trenutačno medijski najeksponiranijih specijalističkih pregleda. Kako nigdje nema uputa, odlazim do šaltera na kojem piše ‘Informacija’. Ljubazna djelatnica sve mi objašnjava.