Nemoguće je danas ne zamisliti se o značenju riječi u Bibliji. Pavao u Poslanici Rimljanima (Rim 13,8-10) svodi sve božje zakone na ljubav - upravo na ljubav prema svakom čovjeku. “Nikome ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon... Punina dakle Zakona jest ljubav.”
Pavao očito želi reći da su mnogi Isusovi i kad toga nisu svjesni. Jer cjelina židovskog Zakona druge - ni nove kršćane - ne obvezuje. Ali, sve što Zakon pojedinačno ističe već je sadržano u ljubavi prema svakom čovjeku.
Tako je kršćanstvo i prejednostavno i prezahtjevno. I onaj tko nije čuo za Krista može svakome dobro željeti. Čime je odmah priključen Kristu te Krist u njemu djeluje.
Ali baš u današnjem misnom ulomku iz Lukina evanđelja (Lk 14,25 -33) nalazimo naizgled sasvim suprotni nauk iz ustiju samoga Isusa: “dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik.” Isusa, kao i Pavla treba ozbiljno shvatiti. Ali - zar oni jedan drugome ne proturječe? Eto očito primjera da treba paziti što koja riječ zaista znači. Isus na više drugih mjesta u evanđeljima jasno govori o ljubavi (Mk 5,44; Lk 6,27; Iv 15,17). Ovdje mu riječ “mrziti” očito ima drugo značenje. Ne može zlo željeti ni zlo činiti, nego biti slobodan od navezanosti ikoga do te mjere da bi mogao za njega i zlo činiti iz navodne ljubavi prema njemu.
To je za Isusa uobičajeni način naoko proturječnog - paradoksalnog ali jasnog govora. Ne može se, dakle, iz ovoga mjesta u Evanđelju tvrditi da Isus zahtijeva mržnju. Ali je ovo važno upozorenje da ni drugdje u Bibliji neke riječi ne smijemo uvijek doslovno shvaćati, nego se potruditi oko razumijevanja. No - tako postupamo i u poslovicama i u pjesmama - i u svakodnevnom govoru.
