RIJEKA - U riječkom HNK ovih se dana ponovo zapovijeda na mađarskom! Doduše, preko simultanog prevoditelja koji glumcima vjerno prenosi svaki zahtjev, a u žaru probe i pokoju psovku redatelja Roberta Alföldija. On postavlja Aristofanovu antičku komediju “Lizistrata” čija će premijera biti 20. veljače.
To što je u Hrvatskoj potpuno nepoznat, Alföldiiju je bio jedan od glavnih motiva za prihvaćanje poziva intendantice Nade Matošević, koja ga je prije dvije godine upoznala na sarajevskom Messu.
Uvijek lajao protiv redatelja
- Kod vas sam nepoznat pa nitko o meni ne misli ni dobro ni loše. Zato radim bez ikakvih vanjskih pritisaka - rekao nam je vrlo oštar, energičan i simpatičan Mađar.
A kod kuće, te posljednjih godina sve više i u svijetu, on je uistinu prava zvijezda. Rođen 1967., otkad zna za sebe želio je biti glumac. Nagrade je osvajao već kao student glume na budimpeštanskoj Filmsko-kazališnoj akademiji. S velikim ulogama kao što su Figaro, Richard III, Macbeth i Raskoljnikov završio je studij 1991., a niz je nastavio s Ivanom Karamazovim, Puckom, Romeom i nizom sličnih rola na pozornici nacionalnog kazališta Vigszinhaz (Komično kazalište) u kojem je odmah bio angažiran.
Kako je glumac postao kazališni redatelj?
- Kada čovjek koji od djetinjstva priželjkuje zanat glumca uspije postati glumac sposoban za velike uloge, a pri tom je i prihvaćen i uspješan, pred njim su dva izbora. Može odlučiti da mu je to dovoljno i pri tome ostati. Ali, takva situacija donosi prije ili poslije dosadu, nema više nepoznanica u životu, nema želja. A može odlučiti i da mu to nije dosta. Kada sam počeo režirati, već mi je postalo dosadno biti glumac, a kazalište me zanimalo kao cjelina. Uvijek sam lajao protiv raznih redatelja i njihovog rada. Uz to, imao sam i krizu u privatnom životu i moja prva režija bila je upravo prikaz te krize. Nešto je počelo raditi u mojoj glavi. U Vigszinhazu sam bio u vrlo sretnom položaju da sam ravnatelju mogao izraziti svoju želju za režiranjem i to vlastitog komada, na što je on, zbog međusobnog povjerenja koje je vladalo među nama, pristao. Osim toga, to je bilo sredinom 1990-ih kada su ionako u Mađarskoj glumci počeli masovno režirati, pa to nije bilo nikakvo čudo.
Rad u kazalištu je tlaka
Osobna kriza bila je prekid velike ljubavi koji je ispričao kroz priču o Tristanu i Izoldi. Gledajući prije razgovora dio pokusa učinilo mi se kako s redateljem koji tako jasno zna i govori što hoće baš i nije teško biti glumac. Ipak, on je gotovo očajnički glumce upozoravao da se ne smije izgubiti energija, humor i istina.
- Svi koji iz gledališta promatraju rad redatelja s glumcima, pa i sami glumci, uvijek misle tako. Teško je biti glumac i to je nešto što se dugo uči. Teško je biti precizan da bi stvar funkcionirala, a da se glumačka tehnika zapravo ne vidi. Uostalom, ako bismo to odmah mogli postići, što bismo radili čitava dva mjeseca? Naravno, prije sat vremena, tamo na sceni, nisam mislio ovo što sada govorim, ali sada mislim upravo tako. Osobito je teško raditi komedije. U početku se uvijek smijemo jedni drugima, a kasnije se naviknemo, postane nam dosadno, a moramo neprestano vježbati, da budemo tehnički precizni i ostanemo svježi. Taj rad je doista prava tlaka. Ali, bez nje kazalište ne može funkcionirati.
Nova karijera u operi
Sljedeći veliki iskorak Alföldi je napravio 2003. godine svojom prvom opernom režijom, nakon čega je uslijedilo i više međunarodnih angažmana.
- Dugo sam se bavio glazbom i to je bilo nešto što sam također dugo priželjkivao. Međutim, u Mađarskoj je opera, kao i drugdje u svijetu, izuzetno aristokratski žanr i zatvoren svijet koji se pita otkud jednom glumcu, koji uz to vodi jutarnji talk show na televiziji, uopće ideja da se pača u operu? Priliku mi je dala organizatorica i producentica Mezzo opernog festivala i tako je nastao Faust u mađarsko-francuskoj koprodukciji. Poslije toga više nitko nije postavljao pitanje jesam li sposoban režirati opere. Doduše, kod kuće se to pitanje još ponekad postavlja, ali to više nije bitno. To je žanr koji mi izuzetno leži, volim njegovu teatralnost, u plemenitom smislu te riječi, jako mi je bliska glazba i njezina uzvišenost, sve ono čega nema u proznim predstavama.
EU na papiru
Scena za ovo uprizorenje na trenutke vrlo lascivne predstave izgleda poput parlamenta. Alföldi mi potvrđuje kako će to doista biti Hrvatski sabor, na što ga pitam koliko se upoznao s hrvatskim političkim prilikama i koliko su one slične mađarskima?
- Zamislite, nema puno razlike. Mi, doduše, jesmo u Europskoj uniji, ali ne baš toliko, više na papiru nego u stvarnosti, i vjerujem da su naše i vaše političke prilike i društveno uređenje vrlo slični. Tu nema nesporazuma.
Direktor kazališta i slikar iz hobija
RIJEKA - Alföldi kaže kako su ga isključivo nove umjetničke mogućnosti, a nikako položaj i vlast, motivirali da se 2008. javi na natječaj i postane umjetnički ravnatelj Nacionalnog teatra u Budimpešti. O njegovoj svestranosti govori i karijera televizijskog voditelja, čime se bavio nekoliko godina, dokle god je to značilo da sa svojim gostima može razgovarati više o umjetnosti i bitnim stvarima, nego o celulitisu i sapunicama. Pozornost i poznatost koju mu je dala televizija opet je iskoristio u kazalištu, koje je za njega i dalje glavni okvir upućivanja umjetničkih poruka, premda ponekad režira i filmove te u njima glumi. Hobi mu je i slikarstvo, jer to može raditi potpuno sam. Slike ne prodaje, ali ih ljudi kupuju, kaže uz smijeh. Osim toga je i kolekcionar slika, pa tako ima namjeru upoznati i suvremeno hrvatskog slikarstvo i kupiti koju sliku. Osim što je višestruko nadaren, Alföldi je ipak i perfekcionist. Želio je postati i glazbenik, ali je nakon 14 godina učenja klavira spustio poklopac shvativši da je dostigao granice svojih mogućnosti, a da ipak ne uspijeva izraziti ono što osjeća. Od tog iskustva ipak mu je ostalo ono najvažnije: poznavanje glazbe zbog čega opere može režirati prema partituri, a ne prema popratnim tekstovima CD-a, kako mnogi čine.
