PIŠE INOSLAV BEŠKER

Rukovanja koja su mijenjala povijest: Od znaka mira do geste licemjerja

Objavljeno: 30.06.2012

Rukovanje britanske i sjevernoirske kraljice Elizabete II. sa sjevernoirskim vicepremijerom Martinom McGuinnessom izazvalo je pozornost svjetske javnosti zbog barem dva razloga.

Prvi, kuriozan, jest da je McGuiness bio jedan od zapovjednika u Irskoj republikanskoj armiji (IRA), koja se prvo izborila za samostalnost Irske, a onda se borila i za izdvajanje Sjeverne Irske iz Ujedinjenog Kraljevstva i njezino pripajanje Republici Irskoj. U toj borbi korištene su terorističke metode i sa strane katoličkih gerilaca (katolici su većina u Irskoj, ali manjina u Sjevernoj Irskoj, dugo izlagana poniženjima), i sa strane protestantskih paravojnih formacija u Sjevernoj Irskoj, ali i sa strane britanske države.

Drugi razlog, medijski važniji, da se dogodilo u Zapadnoj Evropi, na terenu britanskog novinstva, pa je imalo silan odjek - iako je bilo još nevjerojatnijih rukovanja, recimo između vođa Sudana i Južnog Sudana, nakon veoma krvavoga višedecenijskog ratovanja.

Francuski poljubac

Hoćeš-nećeš, rukovanje je najrasprostranjeniji način pozdravljanja između ljudi u svijetu, osobito muškaraca, pa tako i ljudi na vlasti. Rukovanje je i uvriježen dio katoličkoga euharistijskog slavlja, “znak mira”, dakle pomirbe (ako je bilo kakve zle krvi s bližnjim, ali i ako nije - to je jedini dio katoličkog obreda u kojemu sudjelujem ako zbog nekoga opravdanog razloga odlazim na njihovu misu).

Državnici se znaju pozdravljati i srdačnim grljenjem i ljubljenjem (nezaboravan je “francuski poljubac” ostarjelih Brežneva i Honneckera). Ta navada, koja - ne zna se zašto - nije izazvala nasilne reakcije ugroženih homofoba, može, naravno, biti i hinjena, i himbena.

Rukovanje također može biti himbeno, ali ne može biti hinjeno: nastalo je kao pokazatelj i dokaz da nijedan od dvojice nema oružje u desnici ruci, pa je, navodno, bezopasan. Tome je prethodio pozdrav podizanjem otvorena dlana uvis, kako bi se nenaoružanost pokazala i izdaleka.

Transformacija tog pozdrava - koji su ljudi na zlatnoj pločici poslali i u Svemir kao informaciju o svojoj hinjenoj miroljubivosti - pretvaranje znaka mira u znak nasilja i istrebljivanja jedan je od paradigmatskih primjera himbenosti: upravo iz toga praznoga dlana, prerasloga u rimska doba u ritualni pozdrav, razvio se fašistički, a onda i nacistički pozdrav, koji u nekim zemljama seljakâ zovu “mjerenjem kukuruza”.

Rukovanje, međutim, i danas čuva svoju višestruku narav: može biti znak prijateljstva, ili naprosto uzajamnog poštovanja, može označiti dogovor, pa i nakon dugog pregovaranja i cjenkanja, može simbolizirati savez (trajan, ili tek u nastajanju), može biti uvreda trećemu (“ruka ruci, nismo Turci!”).

Gledanje preko nišana

Može biti znak da je rat prestao (za što su Kraljica i McGuiness čekali lijepih 17 godina), ili da bi trebao prestati (kako su se uzalud rukovali predstavnici Izraelaca i Palestinaca, pa i nesretni Yitzhak Rabin te Yasser Arafat, generali koji su se godinama “gledali” kroz nišan), ili da rata neće biti (kako se von Ribentropp himbeno rukovao s Molotovom, dok su sklopili pakt za koji je sovjetsko vodstvo mislilo da je na štetu trećih, ponajprije Poljaka, a njemačko je znalo da jest na štetu Poljaka, ali i Ukrajinaca, Rusa itd.).

Još himbeniji bio je stisak ruku između tadašnjega njemačkog kancelara Adolfa Hitlera i prvog ministra Elizabetina oca, kralja Georgea VI., koji se zvao sir Neville Chamberlain. Bilo je to u Münchenu 1938. Tada je Chamberlain mislio da je i taj Münchenski sporazum samo na štetu trećega, nekakve Čehoslovačke Republike, koja je okljaštrena i izložena na komadanje Njemačkoj pa je, po povratku u London, držeći u jednoj ruci svoj znameniti kišobran, u drugoj stiskao sporazum uzvikujući: “Ovo je mir našeg vremena”. Dobroćudan osmjeh kancelara Hitlera bio je himben - pa se Britanija ubrzo našla u ratu koji nije izgubila, ali je u njemu izgubila svu svjetsku prednost stečenu u napoléonskim ratovima i očuvanu koliko-toliko u prvome svjetskom ratu. Poražena Njemačka danas dirigira, pobjednička Britanija u panici bježi od eura. Sva bi se evropska povijest (a dijelom i svjetska, barem ona kojoj su nazočili fotoreporteri i snimatelji) dala prepričati kroz rukovanja.

Himbeni rukostis Chamberlaina i Hitlera bio je prolog drugome svjetskom ratu, a njegov završetak i novi “mir naših dana” označio je svečani stisak ruku “Velike trojice” - Harryja Trumana, sir Winstona Churchilla, te maršala Stalina - u Potsdamu 1945. I to pobjedničko rukovanje bilo je himbeno: već je počinjao hladni rat koji će završiti implozijom Sovjetskog Saveza, tvorbe koja je u međuvremenu potamanila komunističke iluzije.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Broj preporuka: 3

FACEBOOK KOMENTARI

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

magazinrss

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen