Seljački su prosvjedi ni manje, ni više optuženi da ruše državu. Vlada njihove zahtjeve tretira kao neprijateljski akt. Premijerka Jadranka Kosor poručuje da Vladu neće obeshrabriti “nikakvi napadi, objede i prijetnje”. Nadležni ministar Petar Čobanković izjavljuje da mu je dosta seljačkih ultimatuma: “Nećemo podleći nikakvim pritiscima jer bi to moglo dovesti do urušavanja proračuna, što bi značilo bankrot Hrvatske. U tom bi slučaju u pitanje došla isplata plaća, mirovina i svih poticaja”, rekao je ministar.
Tko je Hrvatsku doveo na rub bankrota: seljaci koji traže obećane poticaje ili Vlada koja je dosad nonšalantno gledala kako se ekonomska kriza dramatizira, a sada panično traži dežurnog krivca kojemu bi delegirala svoju odgovornost? Usput će pokušati taktikom zavadi pa vladaj pojedine socijalne skupine okrenuti jedne protiv drugih. Na seljake se upire prstom kao na glavne uzročnike što će možda sutra biti problema s isplatom plaća i mirovina. Nije kriva vlast koja je trošila kao luda i samo joj je nebo bilo granica. Nije kriva premijerka Kosor koja je još lani hitala seljacima s lažnim obećanjima, a sada joj ne pada na pamet da se zaustavi kraj promrzlih traktorskih kolona, što bi bila ljudski dobrodošla i politički pametna gesta. Nije više Suzana, sada je Čelična lady. Šef države može primiti seljake, ali premijerka to ne želi. Njeno ignorantsko ponašanje duboko je uvredljivo i moglo bi joj se vratiti poput bumeranga.
Hrvati su, naravno, svjesni da slijede godine odricanja i bolnih reformi. Istraživanja pokazuju da 76 posto smatra da Hrvatska treba promjene, a 67 posto njih spremni su i sami podnijeti žrtve. Ali više je negativnih faktora koji taj proces čine posve upitnim i neizvjesnim. Prvo, nedostaje osnovni preduvjet: Vlada nije složila ni javnosti izložila bilo kakav cjelovitiji i konzistentniji antikrizni koncept. Sada se tvrdi da je rezanje na seljacima samo uvod u restrikcije i prema drugim socijalnim skupinama. Može biti. Ali Vlada mora izaći s konkretnim programom iz kojega bi se vidjelo tko se čega, dokad i u ime kojih ciljeva mora odreći. Jedino na takvom programu, kojim bi i samu sebe obavezala, može dobiti podršku.
Drugo, ogromno nepovjerenje javnosti u političku elitu te demokratske i državne institucije onemogućava okupljanje nacije na programu reformi. Rezultati EU Barometra pokazuju da Hrvati gotovo unisono, sve preko osamdeset pa i devedeset posto, ne vjeruju političkim strankama, Vladi ni svom parlamentu. Ni jedna zemlja u Europi nema takvu razinu otuđenosti između političke klase i ostatka nacije.
Treće, najveći dio javnosti Hrvatsku smatra vrlo nepravednom državom. Hrvatsko je društvo rascijepljeno na usku skupinu dobitnika i široku bazu gubitnika. Teret ekonomske krize, uvjereni su građani, također se neravnomjerno i nepravično raspoređuje. Situacija podsjeća na dijagnozu koja se ovih dana čula u vezi s atenskim događanjima: grčka je država, kaže, u moralnom smislu bankrotirala, a materijalno i moralno uništeno grčko društvo nije spremno na oštre rezove. Isto bi moglo vrijediti i za Hrvatsku. Zato se i dogodilo da je himna seljačkih prosvjeda postala pjesma “Imao bih da sam krao”. Kad se tako misli o stanju svoje države, teško je očekivati spremnost na žrtvu.
