Premijerku je zgrozila vijest da grad Dubrovnik traži eutanaziju pasa iz azila za napuštene životinje” - čitamo u ovim novinama. Mnogi se građani humano bune protiv nehumanosti prema tim životinjama. Ako ih već nitko ne želi posvojiti, nije li čovječnije hraniti ih dok ne uginu? Veterinari se javljaju s mišljenjem da bi - kad je već tako - trebalo kuje sterilizirati da ne bude neželjenoga ploda.
Sve humane, čovječne misli u korist onih koji ipak nisu ljudi, ali je ljudski pomoći im. Što ako se kao čovjek tim povodom usudim pomisliti da bi bilo vrlo humano na sličan način misliti i o neželjenim malim ljudima? Znam, mnogi će čitatelj pred ovom primisli odmah ustuknuti. Ali, ipak, neka barem pokuša misliti makar zaključke ne usvojio. U Dubrovniku su ugroženi životi jedva 300 napuštenih pasa.
Istodobno su u cijelom svijetu ugroženi životi više od 400 milijuna djece godišnje. Spominjem samo začete a još nerođene - da i ne spominjem stotine milijuna rođenih koji umiru bez hrane i najnužnijih lijekova. O tima koji su rođeni ipak se nešto piše i na žalost većinom uzalud pokušava - ali o nerođenima uglavnom se donose zakoni da se ne bi rodili.
Bojim se, ne daj Bože, da među zagovornicama preživljavanja dubrovačkih psića ima i onih koje su spremne na pobačaj ili su ga već izvršile. Zaista se ne sablažnjavam - previše je takvih slučajeva - i svaka žena iznosi svoje opravdanje. Ali također svaka u sebi potiskuje neutaživi nemir, onaj što ga svi osjećaju kad učine zlo, a vjernici ga zovu grižnjom savjesti.
I opet, ništa ne predlažem što - nije već rečeno. Ali, smijem li reći da je važnije spašavati živo dijete u utrobi, nego živoga psića u azilu? I još ružnije pitanje: neće biti da se iskrenim zauzimanjem za neprihvaćene pse guši grižnja savjesti za neprihvaćene nerođene.
