Čujete li vi sebe i gledate li ikada snimke svojih nastupa? Poželite li kada da vas zemlja proguta? Je li vam barem katkad neugodno izaći na svjetlo dana, među ljude? Muči li vas barem povremeno sumnja u vlastitu sposobnost?
Gospođo Kosor, gospodine Bebiću, gospodine Milanoviću, ne smatram baš ni prikladnim ni pristojnim obraćati vam se ovako izravno preko novina. Ali, prekjučerašnji je dan bio jedna od većih sramota i bruka u dugoj povijesti Hrvatskog sabora i ja sam podlegao ljutnji i razočaranju. Razina javnoga govora i komunikacije kakva je prekjučer demonstrirana na Markovu trgu, nažalost, više nije eksces. Ona je postala pravilo. Ne samo na sjednicama parlamenta, nego u hrvatskom političkom govoru uopće.
Dar i umijeće jezika i lijepog, sadržajnog i smislenoga govorenja vi svakodnevno srozavate na razinu banalnih, petparačkih, djetinjastih i za inteligenciju vaše biračke publike uvredljivih, upravo prostih viceva koje čak ne možemo nazvati ni dosjetkama. Kada nas ustrajno terorizirate svojim “duhovitostima”, kojima se najčešće smiju samo vaši podrepaši i doklupaši, vi ne ostavljate dojam osoba koje promišljaju što će reći, a još manje osoba koje imaju i minimum poštovanja i osjećaja odgovornosti prema onima koje predstavljate.
Ne kritiziram brbljanje koje sam slučajno čuo u birtiji. Premda, vaše funkcije daju težinu vašim riječima i tamo gdje postoji čak i najmanja mogućnost da vas netko prisluškuje. Nego, mene vrijeđa ono što vi izgovarate u najslužbenijim prigodama kao premijerka, kao predsjednik Sabora i kao šef najjače hrvatske opozicijske stranke.
Niste vi jedini, ali upravo zbog vas jučer sam se sramio hrvatskog parlamenta. Da, baš sramio. Kao što se nerijetko moram sramiti i vlastite profesije pretvorene u industriju koja ima lavovski udjel u onome što vama predbacuje, u srozavanju pameti, poštenja, kulture, pristojnosti.
O, kako bi to lijepo i utješno bilo barem jednom i kod vas vidjeti nelagodu i sram zbog izgovorenih riječi. Znam i priznajem, nije vam lako. Čovjeku je doista teško uopće i pomisliti da je rekao nešto neprimjereno, nedostojno ili jednostavno glupo, ako kao jeku dobije aplauz. Uopće ne sumnjam da je među SDP-ovcima u Koprivnici, kad im je prije nekoliko dana govorio Zoran Milanović, naišao na opće odobravanje njegov uzvik “živjela Koprivnica, živjela juha iz koje će se zakuhati naša pobjeda!” Možda se kasnije netko od njih i zapitao što je to predsjednik stranke uopće mislio i rekao, ali na licu mjesta nitko nije prekinuo govornika i zatražio objašnjenje netom izrečene besmislice.
Gospođa Kosor iskoristila je, naravno, prvu priliku da se pred mnogo većom publikom sabornice i televizijskoga gledateljstva naruga političkom suparniku. Ali, ne kao premijerka, nego samo kao kuharica, i to ne baš duhovita. Doista se “iz juhe” ništa ne može zakuhati, a pogotovo ne bilo kakva pobjeda. Zakuhati se može jedino sama juha, a u njoj “rezanci i grincajg”, koje je gospođa premijerka, puna kuharskog samopouzdanja i samozadovoljstva, bacila u lice SDP-u i čitavoj opoziciji. Ali, čim je rasprava skrenula s kulinarskog smjera, na koji premijerka od prvoga dana svog mandata uporno u svakoj prilici i neprilici skreće, samouvjerenost je ustupila mjesto zbunjenosti, uvrijeđenosti, bijesu i besprizornom izravnom obraćanju predsjedniku Sabora sa zahtjevom da je zaštiti od bezobraznih pitanja i insinuacija zastupnika. Poput one da je premijerka odgovorna za postupke policije. Gospodin Bebić njezinu je zahtjevu istog trena pokušao udovoljiti. Pritom je dao još nekoliko briljantnih priloga hrvatskoj leksikografiji kada je svojim već poslovično nemuštim hrvatskim pokušavao objasniti i definirati svima znane i razumljive pojmove.
“Živjela Hrvatska!”, bio je zaključni argument gospođe Kosor u obrani prava njenih ministara na smijeh i radost. I svih građana, sjetila se ipak dopuniti premijerka. Živjela Zemlja smiješka! Lijepo ime naše lijepe domovine tako je još jednom iskorišteno kao pokrivalo nečije duhovne, intelektualne, moralne ili profesionalne golotinje. U ovom slučaju sasvim je primjereno reći da je Hrvatska bačena u napoj, skupa s već ukiseljenom juhom, rezancima i grincajgom.
Naravno, svinje oko kopanje, što god da im se baci, uvijek zadovoljno rokću. Baš kao što se neki svemu smiju.
