Projekcijom filma “Posljednji Elvis” argentinskog režisera Armanda Boa u nedjelju u Zagrebu počinje deseti Zagreb Film Festival. U jubilarno izdanje ZFF ulazi s uhodanom koncepcijom koja ni ove sezone nije doživjela veće promjene. Jezgru čine tri konkurencije u kojima se natječu prvi i drugi filmovi mladih autora te program Kockice koji se nametnuo kao najprestižnija platforma za nadolazeće hrvatske redatelje.
‘Beogradski Kidsi’
U dugometražnom glavnom programu glavne atrakcije pristižu iz uže regije. Prva među njima je srpski film “Klip” Maje Miloš, koji je zbog maloljetničkih hardcore scena nazvan i “beogradskim Kidsima”. Ta pomalo skandalozna reputacija može zavesti na krivi trag jer “Klip” je u biti potresna kronika o jednoj izgubljenoj generaciju. Iz susjedstva stižu i “Djeca” sarajevske redateljice Aide Begić, film koji u Zagreb stiže s canneskog programa Izvjestan pogled. U konkurenciji je i sarajevski pobjednik “Svi u našoj obitelji” Radu Judea, kao i hrvatska premijera, drugi “tom” “Zagrebačkih priča”.
U dokumentarnom programu pažnju ponajprije skreću dvije umjetničke biografije, film o Marini Abramović Matthewa Akersa (“Marina Abramović: umjetnica je prisutna”) te o kineskom disidentu-konceptualcu-arhitektu Ai Weiweiju (“Ai Weiwei: Never Sorry”, Alison Klayman).
Kultura TV spektakla
Dojma smo, međutim, da ove godine bogat popratni programi ZFF-a nadmašuju pomalo recesijsku, dijetalnu konkurenciju. Popratni program donosi dvije izuzetno zanimljive retrospektive. Prva od njih je posvećena članu festivalskog žirija Austrijancu Michaelu Glawoggeru, jednom od najfascinantnijih dokumentarista današnjice. Druga je posvećena hladnoratovskom špijunskom filmu i nastavak je prošlogodišnje uspješne retrospektive komunističkih vesterna.
Program Velikih 5 donosi hitove iz pet velikih europskih kinematografija, a ove godine uključuje i za moj ukus najbolji film festivala. Riječ je o “Realityju” Napolitanca Mattea Garronea (“Gomorra”) koji dovitljivo povezuje kulturu TV spektakla i mediteranski katolicizam.
Program Moj prvi film donosi debitantske filmove danas glasovitih režisera iz pojedinih kinematografija. Ove godine na programu je Austrija, pa će zagrebačka publika moći vidjeti davne prvijence danas velikih redateljskih zvijezda poput Michaela Hanekea ili Ulricha Seidla.
Tu je i novi program ZFF-a Treći film koji prati autore koji su ostavili traga u natjecateljskim programima dosadašnjih festivala.
Preporuka kritičara Jutarnjeg lista
SVI U NAŠOJ OBITELJI
(Radu Jude, Rumunjska)
Rumunjski film koji u Zagreb stiže kao pobjednik Sarajevskog festivala crna je komedija o obiteljskoj svađi koja je krenula nakrivo.
KLIP
(Maja Miloš, Srbija)
Dobitnik ovogodišnje nagrade Bauer, kontroverzni film beogradske debitantice koji je u Rusiji zabranila cenzura. Bez sumnje, film je koji je obilježio sezonu u regiji.
DESET SATI DO RAJA
(Mads Matthiasen, Danska)
Pobjednik međunarodnog programa Sundancea, “Teddy Bear” je film o introvertnom danskom bilderu koji ide u Tajland naći ženu.
REALITY
(Matteo Garrone, Italija)
Film o napuljskom prodavaču na ribarnici opsjednutom Big Brotherom. Autor “Gomorre” briljantno je povezao kulturu TV spektakla i mediteranski katolicizam. Po mom osobnom ukusu, najbolji film koji se može vidjeti na ZFF-u.
ELENA
(Andrej Zvjagincev, Rusija)
Svojim “Povratkom” Zvjagincev je pred deset godine proparao filmski globus i, među ostalim, pobijedio na ZFF-u. “Elena” je njegov treći, i sasvim drukčiji film: pametan, smireni urbani krimić s filozofskom crtom.
RETROSPEKTIVA MICHAELA GLAWOGGERA
Pravi filmofil nipošto ne smije propustiti barem dva kultna dokumentarca austrijskog režisera: “Smrt radnika” i “Megagradove”. ZFF je prilika da prvi put iscrpno upoznamo možda najvažnijeg dokumentarista danas.
U SVAKOM SLUČAJU, LAURENCE (Xavier Dolan, Kanada)
Kvebečki vunderkind Dolan dvaput je već igrao na ZFF-u. “Laurence, Anyway” je njegov treći i po općem mišljenju najbolji film, kronika jedne ljubavi prije i poslije promjene spola.
Boris T. Matić, direktor Zagreb Film Festivala:
Koncept prvog i drugog filma nas ne ograničava
Čovjek najzaslužniji da je ZFF došao do desetog izdanja je Boris T. Matić, koji nam je odmah na početku rekao kako je izuzetno zadovoljan činjenicom da broj posjetitelja ni u recesijskim godinama nije opao.
ZFF je zamišljen kao festival prvog i drugog filma. Ograničava li vas takav koncept?
- To je čvrst koncept koji ne mislimo mijenjati. Svojedobno sam brinuo da nećemo uspjeti napuniti kino SC, no na “Izgubljeni u prijevodu” Sofije Coppole, koja ima poznato prezime, ali je imala samo jedan film, bilo je 1200 ljudi, a “Blissfully Yours” gledalo je 850 ljudi i tada sam znao da to možemo ostvariti.
Je li se netko od vaših gostiju kasnije prometnuo u glumačku ili redateljsku zvijezdu?
- Xavier Dolan, redatelj i glumac u filmu “Ubio sam majku”, koji je tada imao samo 19 godina, ili Florian Henckel von Donnersmarck, čiji je Oscarom nagrađeni “Život drugih” upravo u Zagrebu dobio svoju prvu nagradu. Tu je i Cate Shortland, danas velika zvijezda.
Akcijom “Daj mi kino” spasili ste najljepšu zagrebačku kinodvoranu. Što kažete na glasine da bi Milan Bandić mogao kino Europa dati Pravoslavnoj crkvi?
- Radi se o zaštićenom spomeniku kulture i Gradska skupština donijela je odluku da ne smije biti prenamjene prostora. Mislim da je to više kuloarska priča. ( L. Bu.)