ZAGREB - Hrvoje Šalković napisao je roman “Kombinacija d.o.o.” (Ljubav u doba recesije) koji i ne bi možda bio zanimljiv za recenziju da u njemu pisac na velika vrata ne uvodi u našu ovostoljetnu književnost lik radnika.
Okosnica glavne radnje je, naime, prodaja male ljevaonice željeza u zagrebačkoj Dubravi, što je zapalo glavnog lika, Luku Kecerina, dečka iz Šestina koji je uspio u New Yorku pa sad svratio da pomogne bratiću automehaničaru jer se taj u sve to ništa ne razumije.
Tu ljevaonicu i proizvodni proces u njoj Šalković je potanko opisao, a možda najuspjeliji lik u cijeloj knjizi je poslovođa Franjo Novak, koji govori lijep kajkavski idiom, a na koncu jedini i pogiba, spašavajući svog radnika nakon nesreće na radu.
Lijeni komercijalisti
Odnose među radnicima, Nacekovu radnu filozofiju, njegovu predanost poslu u pogonu gdje je igubio sina jedinca, Šalković je dao vrlo plastično i uvjerljivo. I pritom otvorio nekoliko zanimljivih, paradoksalnih pitanja. Suprotstavio je, među ostalim, radnu etiku naslijeđenu iz socijalizma predatorskom i kradljivom mentalitetu tranzicijskog kapitalizma.
Veoma detaljno, čak s odmjerenim humorom, Šalković je prikazao sve važnije zaposlenike ljevaonice, pijanog, nesposobnog i kvarnog pravnika, lijene komercijaliste, poluslijepu računovotkinju, još neiskvarenog mladog inženjera. Na koncu Šalković kao da poručuje: nekad se poštenije radilo i rad više cijenio.
Prodaja ljevaonice dakako se zakomplicirala. Našijencu iz New Yorka, sviklom na ekspeditivnost, u tjedan dana postaje jasno da će morati podmiti i korumpiranog inspektora, i korumpiranog odvjetnika, i lokalne reketare, a prateći poslovanje te zapravo solidne tvrtke, što ju je sve do smrti predano vodio njegov ujak, a koja proizvodi željeznu galanteriju za gradnju cesta, otkriva da je cijeli sustav javne nabave korumpiran, a tvrtke koje se time bave u Šalkovića se zovu Elektro-Hidra, Konstrukcija i Skladno građenje!
Sporedna ljubavna epizoda
Osim glavne priče, roman plete i sporednu, ljubavnu epizodu s hepiendom. Glavni junak je u srednjim tridesetima, bezbrižan, imućan, školovan, marketinški stručnjak, a i ženama je naočit. Tako čim sleti u Zagreb upoznaje Idu Gazinski, mladu, zgodnu kolumnisticu i dramaturginju koju zavodi u roku odmah i definitivno (toliko da na kraju romana pobjegne s njim u New York), što je sve prikazano naivno i dosadno.
No i taj lik Šalković najprije koristi da bi se narugao i zagrebačkoj poslovnoj i umjetničkoj zlatnoj mladeži, a i rodnom gradu kao takvom, koji se puše da je metropola a u stvari je crna provincija s tri restorana i pet klubova u kojima se vrte uvijek isti tračevi.
Kraj nije dobar
Moglo bi se kazati i da je Šalković dramatično napredovao kad je posrijedi tehnika pisanja. On i dalje nema stila, piše skučeno, ili, ljepše rečeno, škrto, no ne plaši se različitih tehnika pripovijedanja.
Roman počinje razgovorom neke američke djevojke s turisticom iz Hrvatske u New Yorku. Izostavljene su replike naše cure što je zanimljivo rješenje, a iz replika raspričane Amerikanke doznajemo da je ljubila godinama nekog Hrvata, glavnog lika ispostavit će se dakako. Kad je uz glavnog lika, Šalković pripovijeda kroz njega, no čim Luku Kecerina misli zanesu, on prekoračuje prag vlastite percepcije i postaje Šalković koji kritizira aktualnu hrvatsku tranziciju onako žurnalistički, kao sveznajući pripovjedač.
Kako se bliži prodaja ljevaonice napetost raste, a kraj nije baš najbolji. Naime, dotad pitom i miroljubiv Luka Kecerin zapuca na reketare iz Dubrave nasred ceste. Nije ih ozbiljno ozlijedio pa su ga kao američkog državljanina protjerali, ljevaonicu je prodao po dobroj cijeni i još je pokupio glavnog komada…
