Može intervju o recentnim djelima, ali bez pitanja o Homeinijevoj fetvi i politici, bilo da se radi o teoretiziranju ili dnevnoj politici - bio je uvjet za intervju sa Salmanom Rushdiejem. Razgovor je, naravno, vođen mailom.

Tako to ide kad pokušate napraviti intervju s jednom od najvećih književnih zvijezda svijeta, autorom čiji se život odigrava u dva poluvremena, među kojima je razdjelnica bio trenutak kada je na njegov roman “Sotonski stihovi” ajatolah Homeini odgovorio najradikalnijim oblikom književne kritike.

Vrijeme izolacije

Do 1989. autor remek-djela “Djece ponoći” bio je tretiran samo kao veliki pisac. Interes za njega u to vrijeme nije nadilazio uobičajene okvire, a izvanknjiževnu javnost nije odviše zanimao.

Nakon fetve, “poljupca smrti” koji mu je ostarjeli teokratski vladar poslao na Valentinovo 1989., njegova se svakodnevica pretvorila najprije u užas, ali sve više i u život omiljene maskote zapadne demokracije koja je, eto, igrom slučaja i pisac. Sačuvao je glavu, ali to je plaćeno životom u izolaciji, desecima milijuna funti iz državne riznice njegove domovine po izboru, Britanije, prekidima diplomatskih veza, ali i ubojstvom japanskog te teškim ozljedama talijanskog i norveškog prevoditelja. U bombaškom je, pak, pokušaju likvidacije turskoga izdavača ubijeno čak 37 ljudi. Nasilni protesti odnijeli su nekoliko života i drugdje - u Pakistanu, Indiji, Egiptu... Posljedice su to s kojima je sigurno dosta teško živjeti.

Krajem devedesetih službeni je Teheran “oprao ruke”, navodeći da se fetva ne može opozvati, ali da ništa neće učiniti za njezinu provedbu. U to je vrijeme Rushdieju odobrena i viza za rodnu Indiju. Dotadašnji zatočenik 30-ak tajnih skrovišta tako postaje neizostavna pojava na svim okupljalištima celebrityja, sredovječni čovjek koji je ubrzanim tempom pokušao nadoknaditi desetogodišnje zatočeništvo.

Pisao je frenetično, mnogo objavljivao, javno se posvađao i s ljudima koji su ga nekoć gorljivo branili. U svijetu kojem je slika sve, manje se pisalo o njemu i njegovim tekstovima, više o zaogrtanju američkom zastavom, o naklonu pred britanskom kraljicom, o ulozi epizodista u filmovima i spotovima, o Rushdieju i njegovim lijepim ženama, premda ih je kao osviješteni sekularist imao jednu po jednu, a ne haremski sve odjednom. Govorilo se i pisalo o njemu kao ultimativnoj intelektualnoj zvijezdi o kojoj svi znaju sve i imaju izgrađeno mišljenje.

Ma koliko bio socijalno raspršen, genijalnost je ostala. Prošle godine izašao je u našem prijevodu “Klaun Shalimar”, a uskoro će se na hrvatskom, u izdanju Izvora, pojaviti i njegov posljednji roman “The Enchantress of Florence”, magično lijepa priča o renesansnoj Italiji i renesansnoj Indiji. “Rushdiejev veliki povratak magičnom realizamu”, glasili su naslovi u novinama.