ZAGREB - Ovog tjedna na uglu jednog stambenog bloka u Prištini svečano je otvoren spomenik Billu Clintonu. Skulptura na visokom podestu otvorena je uz veliku pompu i slavlje, a otvaranju je prisustvovao i Clinton sam. Bivši američki predsjednik, a sad ministričin suprug, pojavio se među svjetinom, primao čestitke i rukovao se, a onda se i dao fotografirati ispod nemušte, amaterske skulpture mesinganog sebe.
Tog dana kad su kroz agencijske žice procurile fotografije mjedenog Billa i prištinskog obreda provincijskog udvorništva svakom čestitom i samokritičkom Hrvatu morali su načas obrazi zabridjeti od stida. I to ne zbog Kosovara i njihova čina estetski nemušte laske, nego zbog nas. Jer, ne tako davno, pred svega petnaestak godina, i mi smo bili isti kao oni. Bilo je to ranih devedesetih, nedugo nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, kad je čestiti hrvatski puk slavio naše srednjoeuropske lobiste onako kako Priština slavi Clintona osloboditelja.
U to doba Sanja je Trumbić na televiziji cijukala “Danke Deutschland”, u Novom Zagrebu avenije su dobivale imena po Islandu i Vatikanu, središnja kala povijesnog Trogira nazvana je (i još se zove) po Genscheru i Kohlu, a i dandanas znam dva kafića u dva dalmatinska grada koji se zovu “Genscher”. Puni smo tada bili zahvalnosti spram srednjoeuropskoj braći, puna su nam usta bila Europe kojoj smo “oduvijek pripadali” i “bili predziđe”, a iz svih sila smo se trusili napustiti “balkansku krčmu” - jedinu frazu komunista Krleže koju svaki desničar u ovoj zemlji voli.
Tako je to onda bilo. U međuvremenu, prošlo je 17 godina, mitološka Europa pretvorila se u onu nešto konkretniju i kratkoročno dosežniju, a srednjoeuropska braća dobila su drugo, opipljivije lice - ono poslodavca. Iz domovine Kohla i Genschera danas stižu (su)vlasnici većine glavnih novina, banaka i osiguravajućih kuća, naftnu industriju drže nam također ka-und-ka subraća, a šareni natpisi na šoping molovima isti su u Zagrebu kao i u Grazu, Šopronju ili Brnu. Ako smo pred dvadeset godina tako željeli da se Hrvatska odlijepi od Balkana i zalijepi za “Europu”, onda se upravo sada “to” događa. No, kao da nam se “to” sad nešto manje sviđa nego što nam se sviđalo onda.
Ovog tjedna hrvatska je vlada odlučila pregristi drek i upustiti se u pustolovinu arbitraže sa Slovenijom. Ta odluka uzburkala je hrvatsku javnost, koja se oko piranskog “junctiona” polarizirala u najnesvakidašnjije konstelacije. Tako su se u najnevjerojatnijem od svih svjetova na istoj peticiji jednom, eto, našli i Aralica i Slobodan Šnajder, a na istoj strani političke razmirice Damir Kajin i konzervativno svećenstvo. Pritom su, točno kao pred 17 godina, i jednima i drugima usta opet bila puna Europe, Balkana i sudbinskih civilizacijskih pripadnosti. Samo što su ideološki polovi sada - posloženi oprečno.
Konzervativna desnica, koja u Hrvatskoj još tamo od Kršnjavog i Amruša gudi o Europi, a na Balkan gleda kiselo prezriva lica, odjednom se dosjetila kako nam ta Europa ne valja i kako je ona, zapravo, naša vječita maćeha. Palo im je, eto, na pamet kako “oni” misle samo na interese kapitala, kako smo im prodali obiteljsko srebro, kako nas tjera na neprincipijelne ustupke, kako namjerno hoće ugasiti naše škverove i počupati nam vinograde te da je “ovo” s Piranom samo case study njihove neprincipijelnosti.
Opet ćemo postati kolonija Zapada, zapomažu hrvatski konzervativci, i grde stare zapadnoeuropske imperije otprilike istim rječnikom kako su protiv njih žugala gospoda iz Jugoslavenskog odbora tamo negdje 1914. Oni nas hoće samo zbog interesa, velite? Jel’te? A kako to da nam to nitko nije rekao 1992., kad smo u trogirski vapnenac uklesali šjor Kohla i šjor Genschera?
No, ako je salto mortale hrvatskih euroskeptika dostojan trapeza, ništa manje cirkuski nije ni obrat eurofila. Oni nas, naime, sa svih strana upozoravaju na sumorne, apokaliptične posljedice koje će nam se sručiti na tikve ako ne damo Pahoru ta dva mašura mora. Naime, znate - vele nam - mi ćemo tada “ostati na Balkanu”. A onda slijedi kataklizmični opis tog istog Balkana oboružan svim kulturalnim stereotipovima iz Marije Todorove: sve je tu posloženo po redu, i crnogorski mafijaši, i šverceri duhana, i potkupljeni otomanski age, beogradska čaršija, i balkanska krčma s Krležom i bez njega: nedostaje, eto, jedino rakija, ćevapi i luk da zaključe potpuni imaginarij kulturnog rasizma. Takve rječite navale “Balkan-bashinga” slušali smo, naravno, i dosad, ali sve donedavno one su bile specijalnost uskogrudnih nacionalnih filistara koji su mislili da su boga za bradu uhvatili jer imamo tri barokna oltara i pokojeg latinista. Takav rječnik nevjerojatnim je lupingom sada postao domena liberalnih modernista, koji bespoštednu vjeru u integracije argumentiraju istim kataklizmičkim prispodobama kojima su to 1990. činili bespoštedni vjernici secesije. Europa zdaj, naime. I to - naravno - da pobjegnemo iz “krčme”.
Sve se to događa u tjednu kad je policija u Srbiji uhapsila 600 dilera, uključujući jednog ministarskog sina, kad je na niškom univerzitetu otkriven korupcijski skandal, Halid Bešlić održao u Areni trijumfalni koncert, a Semir “Piramida” Osmanagić u Imotskom predavanje o tobožnjoj visočkoj civilizaciji koje su slušali oduševljeni znatiželjnici. To je problem s tom “krčmom”. Naime, ona nije s druge strane debele vode, ona je tu, mi smo s njom prožiljeni, njome i nama kolaju iste ludosti, zanimljivosti, iste živopisne figure i iste grozne mane. Ne vidim ja baš da je ta “krčma” tako strašno različita od nas, a još pogotovo ne vjerujem da za stvari koje kod sebe ne volimo - korupciju, klijentizam, neobrazovanost - krivce treba tražiti u orijentalističkim klišejima. Priča o tome da mi grcamo u metežu i nepoštenju zato jer “nismo u Europi” i da će se to stubokom promijeniti onog časa kad nas poljubi mistična briselska transsupstanca (pa Europa “postanemo”) jedan je od najblesavijih političkih mitova koji se u nas nude na štandu. Između takve, post-kolonijalne lakomislenosti i naivnosti Kosovara koji podižu golemog metalnog Clintona, ako mene pitate, razlika je samo u maloj, majušnoj nijansi.
