Samo bez subvencija razmišlja se tržišno
Bivši novozelandski uzgajivač rasnih konja, a danas gostujući profesor na jednom od Washingtonskih svaučilišta Maurice McTigue postao je poznat kao "ministar promjena" za vrijeme desetogodišnjeg boravka u novozelandskoj vladi tijekom kojeg je promijenio osam ministarskih funkcija.
Bio je ministar javnih radova, ministar željeznica, ministar zaštite okoliša, ministar rada i razvoja, ministar zapošljavanja, ministar za državna poduzeća i ministar imigracije. Posljednjih deset godina na sveučilištu George Mason vodi projekt "Odgovorno upravljanje državom". Cilj mu je, kaže, naučiti političare da državnim novcem upravljaju tako da građani osjete korist od njihova upravljanja.
Pritom je njegova referenca neupitna: Vlada u kojoj je sudjelovao ostavila je Novi Zeland sa stopom nezaposlenosti od 3 posto, značajnim viškom u proračunu, otplaćenim dugovima i mirovinskim sustavom napunjenim za sljedećih 25 godina. Tijekom procesa reformi ukinuli su sve subvencije poljoprivredi i industriji, a sektori u kojima je država još prisutna organizirani su na profitnoj osnovi i financiraju se sami.
McTigueov način rada možda najbolje pokazuje statistika zaposlenih u državoj upravi - prije reformi ministarstvo transporta je imalo 5600 zaposlenih, nakon reformi 56, ministarstvo šuma smanjilo se sa 17000 na 17 zaposlenih, od 28000 zaposlenih u ministarstvu javnih radova, nakon reforme je ostao samo jedan - McTigue. Razgovarali smo u Zagrebu gdje je sudjelovao na International Leaders forumu.
• Koliko dugo je trajala procedura od donošenja prijedloga zakona do njegova izglasavanja u parlamentu?
- Izabrali bismo područje koje namjeravamo mijenjati i napravili temeljita istraživanja o tome što želimo mijenjati. Taj dio bi potrajao do osam mjeseci. Nakon toga okupili bismo najpametnije ljude s kojima smo raspolagali i s njima izradili prijedlog zakona. Nismo im na uvid davali stare zakone, dali smo im rezultate istraživanja i prazan papir. Oni su tada stvarali nove zakone, kao da prijašnji nisu nikada postojali.
Nakon toga testirali smo dovršene prijedloge među raznim ciljanim grupama, proces sličan testiranju filmova u Hollywoodu. Tek nakon toga zakon bi se našao u parlamentu. Tako jasno vidite koje će grupe profitirati, a koje će biti pogođene i koliko će procedura stajati porezne obveznike. Sve zajedno, od početka pa do usvajanja zakona, potrajalo bi oko dvije godine.
• Koliko je vremena trebalo industriji da se oporavi od šoka kada je izgubila financijsku potporu države?
- Najveći udarac pretrpjeli su farmeri, koji su tada koristili 44 posto svih subvencija. Oni su morali odjednom s dva-tri proizvoda prijeći na široku paletu ponude kojom će konkurirati na tržištu. Trebalo je otprilike tri godine da uhvate ritam. Na terenu smo imali mnogo malih farmi koje nisu mogle biti konkurentne. Zakoni su onemogućavali koncentraciju zemljišta u nečijim rukama. Što je nekada bilo korisno u tom se trenutku pokazalo kao najveća kočnica konkurentnosti. Morali smo mijenjati zakone.
Nakon toga farme su dramatično porasle. I danas imamo više obiteljskih farmi nego zemlje u vlasništvu korporacija, ali nekadašnja je farma imala oko 140 krava, a današnja ih muze između 800 i 1200. Ukidanje subvencija bio je vladin najbolji potez, jer posljednjih 25 godina se pokazalo najuspješnijima u industriji. Tek kada ljudima uzmete subvencije, oni počnu razmišljati tržišno. Slično je bilo i u drugim granama industrije.
• Koliko je vlada bila brza u provedbi reformi?
- Brzina je ključ. Odlučili smo da se reforme, kada prođu kroz parlament, provedu u jednom koraku. Odmah. Bez čekanja i bez ostavljanja rokova za prilagodbu. To možda djeluje okrutno ili diktatorski, ali tako se smanjuje mogućnost politike da zbog svojih interesa - a prvenstveno je to ostanak na vlasti - oteže s nepopularnim koracima. Tada ponovno krenu subvencije, a uprave zaborave da trebaju biti odgovorne. Rezultat je status quo. Ljudi moraju prihvatiti neminovnost reformi, čak i kada to od njih traži promjenu načina života.
• To podrazumijeva složnu i sposobnu administraciju...
- Zapravo i ne. Trebaju vam dobri savjetnici kojima možete vjerovati. Bili smo spremni kupiti najbolje na svijetu, to smo i činili, ali baš zbog toga smo možda pretrpjeli najviše oštrih kritika. Ljudi su željeli znati zašto trošimo milijune dolara na inozemne konzultante. Milijun dolara svakome od nas je velik novac, ali kada govorimo o promjenama koje mogu ne samo uštedjeti nego i zaraditi nekoliko milijardi dolara tada se taj trošak pokazuje opravdanim. Trebaju vam i ljudi koji su dobri u donošenju odluka i koji, kada se jednom odluči što činiti, ustraju u procesu do kraja.
Savjetnike možete kupiti, operativce morate imati. Morate, međutim, sami imati viziju što želite postići. Ako nemate tu viziju, nećete znati postaviti pravo pitanje savjetniku. Ali ne viziju od dvije godine unaprijed ili do sljedećih izbora, nego 20 ili 25 godina unaprijed. Da sam na vašem mjestu, danas bih uoči izbora pilio političare samo s jednim pitanjem: kakvu Hrvatsku vidite u 2025. godini? Ako ne znaju odgovoriti na to pitanje, kako znaju što trebaju raditi?
Viktor Vresnik
Bio je ministar javnih radova, ministar željeznica, ministar zaštite okoliša, ministar rada i razvoja, ministar zapošljavanja, ministar za državna poduzeća i ministar imigracije. Posljednjih deset godina na sveučilištu George Mason vodi projekt "Odgovorno upravljanje državom". Cilj mu je, kaže, naučiti političare da državnim novcem upravljaju tako da građani osjete korist od njihova upravljanja.
Pritom je njegova referenca neupitna: Vlada u kojoj je sudjelovao ostavila je Novi Zeland sa stopom nezaposlenosti od 3 posto, značajnim viškom u proračunu, otplaćenim dugovima i mirovinskim sustavom napunjenim za sljedećih 25 godina. Tijekom procesa reformi ukinuli su sve subvencije poljoprivredi i industriji, a sektori u kojima je država još prisutna organizirani su na profitnoj osnovi i financiraju se sami.
McTigueov način rada možda najbolje pokazuje statistika zaposlenih u državoj upravi - prije reformi ministarstvo transporta je imalo 5600 zaposlenih, nakon reformi 56, ministarstvo šuma smanjilo se sa 17000 na 17 zaposlenih, od 28000 zaposlenih u ministarstvu javnih radova, nakon reforme je ostao samo jedan - McTigue. Razgovarali smo u Zagrebu gdje je sudjelovao na International Leaders forumu.
• Koliko dugo je trajala procedura od donošenja prijedloga zakona do njegova izglasavanja u parlamentu?
- Izabrali bismo područje koje namjeravamo mijenjati i napravili temeljita istraživanja o tome što želimo mijenjati. Taj dio bi potrajao do osam mjeseci. Nakon toga okupili bismo najpametnije ljude s kojima smo raspolagali i s njima izradili prijedlog zakona. Nismo im na uvid davali stare zakone, dali smo im rezultate istraživanja i prazan papir. Oni su tada stvarali nove zakone, kao da prijašnji nisu nikada postojali.
Nakon toga testirali smo dovršene prijedloge među raznim ciljanim grupama, proces sličan testiranju filmova u Hollywoodu. Tek nakon toga zakon bi se našao u parlamentu. Tako jasno vidite koje će grupe profitirati, a koje će biti pogođene i koliko će procedura stajati porezne obveznike. Sve zajedno, od početka pa do usvajanja zakona, potrajalo bi oko dvije godine.
• Koliko je vremena trebalo industriji da se oporavi od šoka kada je izgubila financijsku potporu države?
- Najveći udarac pretrpjeli su farmeri, koji su tada koristili 44 posto svih subvencija. Oni su morali odjednom s dva-tri proizvoda prijeći na široku paletu ponude kojom će konkurirati na tržištu. Trebalo je otprilike tri godine da uhvate ritam. Na terenu smo imali mnogo malih farmi koje nisu mogle biti konkurentne. Zakoni su onemogućavali koncentraciju zemljišta u nečijim rukama. Što je nekada bilo korisno u tom se trenutku pokazalo kao najveća kočnica konkurentnosti. Morali smo mijenjati zakone.
Nakon toga farme su dramatično porasle. I danas imamo više obiteljskih farmi nego zemlje u vlasništvu korporacija, ali nekadašnja je farma imala oko 140 krava, a današnja ih muze između 800 i 1200. Ukidanje subvencija bio je vladin najbolji potez, jer posljednjih 25 godina se pokazalo najuspješnijima u industriji. Tek kada ljudima uzmete subvencije, oni počnu razmišljati tržišno. Slično je bilo i u drugim granama industrije.
• Koliko je vlada bila brza u provedbi reformi?
- Brzina je ključ. Odlučili smo da se reforme, kada prođu kroz parlament, provedu u jednom koraku. Odmah. Bez čekanja i bez ostavljanja rokova za prilagodbu. To možda djeluje okrutno ili diktatorski, ali tako se smanjuje mogućnost politike da zbog svojih interesa - a prvenstveno je to ostanak na vlasti - oteže s nepopularnim koracima. Tada ponovno krenu subvencije, a uprave zaborave da trebaju biti odgovorne. Rezultat je status quo. Ljudi moraju prihvatiti neminovnost reformi, čak i kada to od njih traži promjenu načina života.
• To podrazumijeva složnu i sposobnu administraciju...
- Zapravo i ne. Trebaju vam dobri savjetnici kojima možete vjerovati. Bili smo spremni kupiti najbolje na svijetu, to smo i činili, ali baš zbog toga smo možda pretrpjeli najviše oštrih kritika. Ljudi su željeli znati zašto trošimo milijune dolara na inozemne konzultante. Milijun dolara svakome od nas je velik novac, ali kada govorimo o promjenama koje mogu ne samo uštedjeti nego i zaraditi nekoliko milijardi dolara tada se taj trošak pokazuje opravdanim. Trebaju vam i ljudi koji su dobri u donošenju odluka i koji, kada se jednom odluči što činiti, ustraju u procesu do kraja.
Savjetnike možete kupiti, operativce morate imati. Morate, međutim, sami imati viziju što želite postići. Ako nemate tu viziju, nećete znati postaviti pravo pitanje savjetniku. Ali ne viziju od dvije godine unaprijed ili do sljedećih izbora, nego 20 ili 25 godina unaprijed. Da sam na vašem mjestu, danas bih uoči izbora pilio političare samo s jednim pitanjem: kakvu Hrvatsku vidite u 2025. godini? Ako ne znaju odgovoriti na to pitanje, kako znaju što trebaju raditi?
Viktor Vresnik
Broj preporuka: 2
