Riječ maestro u čitavoj zapadnoj kulturnoj hemisferi oduvijek je označavala izvrsnost u nečemu vrijednom i plemenitom, osobito u umjetnostima, a najčešće u glazbi. Čitav Zapad prihvatio je u tu svrhu riječ koja na talijanskom i španjolskom jeziku znači učitelj i majstor.
Zbog nekoliko stoljeća vladavine talijanskih skladatelja i virtuoza po europskim dvorovima, danas je maestro u zapadnoj kulturi u prvom redu dirigent, glazbenik.
Doduše, ima dirigenata uz koje ja svjesno i namjerno već dugo baš nikada ne stavljam tu časnu i uglednu titulu jednostavno zato što smatram da su pravo na nju izgubili zloupotrebljavajući svoje zvanje ili položaj u svrhu ostvarivanja sasvim osobnih, sebičnih i potpuno nemuzikalnih ciljeva.
Titulom maestro časti se i svakog drugog glazbenika koji je svojim instrumentom ili glasom dosegnuo vrhunce umijeća i predstavlja uzor - svakako umjetnički, a poželjno je i ljudski - premda se umjetničke vrline ponekad uhvate pod ruku s najodvratnijim ljudskim manama.
Evo, postoji i sport čije majstore nazivaju maestrima: mačevanje. No, vjerujem kako taj običaj potječe još iz doba učitelja koji su uz baratanja mačem poučavali i toj vještini pripadajućim odgovornostima i viteštvu, a osobito obavezi obrane slabijih i nemoćnijih od napada jakih, bahatih i silnih.
Ipak, zbog najvećeg osobnog divljenja upravo prema glazbenoj umjetnosti i ljudima koji je čine veličanstvenom i velikom, meni iza titule maestro najprije naviru prezimena kao što su Matačić, Horvat, Klobučar ili Pogorelić, a onih stranih bilo bi barem za jedan čitav stupac.
Baš zato protestiram i izražavam svoj užas zbog činjenice što je baš u Hrvatskoj riječ maestro postala sinonim za nepoštenje, korumpiranost, lopovluk i kriminal. I to u prvom redu kriminala one vrste koji počinje zloupotrebom radnog mjesta i službenog položaja na kojem bi se moralo služiti drugima u naopaku svrhu da se te druge opljačka.
Koja god da je bila politička razina s koje je akcija razotkrivanja korupcije u državnim strukturama nazvana upravo Maestro, toj instanci sigurno ni najmanje nije stalo do opće, a kamoli glazbene kulture koja nam je u državi i naciji ionako srozana.
Zbog učestalog spominjanja u kriminalnom kontekstu, danas je sasvim sigurno većem broju Hrvata maestro pojam iz Remetinca nego iz Lisinskog. A još uvijek nitko ni iz vlasti, a bome niti iz glazbeničkog svijeta, nije ustao u zaštitu jednog časnog pojma. Zamislite, recimo, koji bi horor i furor u javnosti nastao kada bi policija neku akciju protiv bilo koje kriminalne grupacije nazvala “velečasni”.
Na žalost, to što se srozava časno značenje titule kao što je maestro, ili hrvatski učitelj i profesor, može se tumačiti kao tek jedna od popratnih pojava izumiranja svake svijesti i osjećaja odgovornosti moćnih, bogatih i jakih prema slabijima i nezaštićenima. Ili, tko ozbiljan još uvijek može svoje dijete uvjeravati da poslovica “Sila klade valja, a um caruje” ima ikakvu praktičnu vrijednost u današnjem svijetu? Međutim, ako iz nje nestanu ta moralna komponenta i taj etički imperativ, onda sva naša kultura, zajedno s velikom glazbom, više nema smisla.
Premijer Sanader je sve samo ne nekulturan i neobrazovan čovjek. Utoliko više se čudim i pitam: tko mu je pomutio razum i svu uljudbu? Kako to da u trenutku u kojem jesmo, u trenutku pozivanja na žrtvu onih koji se ionako već preko svake mjere žrtvuju, premijer osobno i autoritativno nije u začetku odrezao, razrezao i u staro željezo smjesta bacio priču o novom, skupom, blindiranom BMW-u? Recimo, mogao se Sanader te grdosije riješiti onako odrešito kao što je, pamtimo to dobro, svojedobno s nekoliko rječi i jednim pogledom sasjekao sirotoga gradonačelnika Siska.
Umjesto bilo kakvog rezolutnog udarca u vlastita prsa, Sanader je dopustio od same činjenice još uvredljiviji glasnogovornički spin.
Ma, uopće nije važno koliko je i kako taj BMW plaćen. Sve da je i darovan, ako ga se premijer smjesta ne riješi (ne fiktivno!), a kamoli da sjedne u njega, zaslužit će da ga se oslovi s “Maestro Sanader”. Ali u hrvatskom značenju koje, doduše, ima problem dvosmislenosti. Oni duboko ogrezli u bahatost to sebi, vjerojatno, prevode i čuju kao usklik: “To, majstore!”
Branimir Pofuk
