Volim vas i čuvat ću vas s neba napisala je 14-godišnja djevojčica u oproštajnom pismu obitelji prije nego što se je objesila. Bila je, tvrde, zdrava, vedra i uspješna. Pismo svjedoči da je vjerovala u život nakon smrti, da se je baš u nebo zaputila. Saznajemo da je u nedjelju bila na misi, da je bila redovita na vjeronauku. Svećenik koji je pohodio obitelj ne zna kako se to moglo dogoditi. Ali nećemo istraživati taj slučaj. Razmišljamo o samoubojstavima tolikih mladih. Za ovu Našićanku možemo reći da je morala znati što čini, a ipak je postupila protiv vjere i protiv razuma.
Ostaje činjenica da su mladi izloženi napasti samoubojstva. I to baš oni koji nisu ni bolesni, ni ružni, ni neuspješni. Možemo primijetiti da se u novinama javljaju psihijatri, psiholozi i pedagozi - a o utjecaju vjeronauka zapravo ni riječi.
Nije moguće da nakon više godina vjeronauka u školama mladi ne bi čuli i usvojili da je samoubojstvo ne samo grijeh, nego baš otpad od vjerovanja. Bilo bi dobro da javnost sazna što se o tome na vjeronaucima govori, da li mladi s vjeroučiteljima barem sada to ozbiljno promišljaju. Bilo bi nevjerojatno da mladi vjernici ne znaju da je život veliki Božji dar, da ga treba čuvati i unapređivati, da ga nitko nema pravo uništavati, skraćivati, ubijati.
Možda među ovih tjedana spominjanim mladim samoubojicama ima i onih koji nisu išli na vjeronauk, ali dobro bi bilo čuti da se na vjeronaucima o tome ozbiljno govori.
Čemu bi nam inače vjeronauk služio ako mladi ne bi naučili što kao vjernici moraju znati o životu i o smrti? I o spolnosti! Jer i o tome se i u školama mnogo govori i priprema kao da i vjeronauk ne obrađuje 6. zapovijed. Promiče li to izvjestiteljima ili to netko ne želi spominjati - ili nije spomena vrijedno?
A riječ je upravo o životu i o smrti i o ljubavi koja svemu daje smisao - ili se kvari i sve uništava. Ljubav i smisao života trebali bi se zajedno nalaziti. I učiti mlade da im nebo već ovdje započinje, a ne da se u nebo vješanjem penju.
Živko Kustić
