San o lovcu
Gotovo svaki njihov dan već mjesecima počinje gledanjem vijesti i čitanjem novina. Oni su kadeti Pilotske škole Hrvatskog ratnog zrakoplovstva koji će sljedeće godine završiti naobrazbu. Mnogi od njih nemaju još nikakvu ideju o tome što će raditi idućih deset godina, koliko ih veže ugovor s MORH-om. Na vijestima koje osluškuju traže odgovor na to pitanje. Može im ga dati samo Vlada. Ovi budući piloti i njihovi stariji kolege već 14 godina od nje očekuju konačnu i odavno najavljenu odluku o kupnji novih ratnih mlažnjaka i helikoptera.
Zbog neizmjerne ljubavi prema letenju i sreće što su među rijetkima koji su dobili priliku postati ratni piloti, nikad neće reći ni riječ protiv HRZ-a. Ali u glasovima ovih kadeta nemoguće je ne razaznati frustraciju zbog spoznaje da možda nikada neće postati piloti poput onih koji su ih inspirirali u djetinjstvu. Entuzijazma im ne nedostaje, a niti vještine u upravljanju trenažnim avionima i helikopterima. Ne nedostaje im, međutim, ni apsurda u ovoj fazi izobrazbe.
Obuka pilota provodi se na nenaoružanim švicarskim avionima, turboprop Pilatusima i na američkim helikopterima Bell. Oba tipa letjelica spadaju u kategoriju nekih od najboljih svjetskih letjelica za obuku. Zapovjednici im prenose vrhunsko znanje, no kad završe školovanje i postanu inženjeri aeronautike i vojni piloti u činu poručnika, situacija se stubokom mijenja.
Adrenalin
Nekoliko MIG-ova u voznom stanju koje HRZ posjeduje, premalo je za sve koji bi željeli njima upravljati, tako da čak i najbolji kandidati godinama čekaju na priiliku da sjednu za upravljače ruskih lovaca napravljenih još davnih 60-tih godina prošlog stoljeća.
S helikopterima je situacija još i gora jer su svi borbeni modeli MI 24 otpisani i zrakoplovstvo trenutno raspolaže samo s nekoliko transportnih MI 8.
Marina Bjelčić, 22-godišnja djevojka iz zagrebačke Dubrave tek je druga žena koja je dobila priliku upravljati vojnim avionom od 1992. godine. Društvo joj na nekoliko tisuća metara visine, pri brzinama od 450 kilometara na sat i krilima aviona samo tri metra udaljenima od onoga kojim sam upravlja, pravi Riječanin Darko Belančić. Njih dvoje trebali bi biti buduća elita zrakoplovstva jer samo najbolji dobivaju priliku upravljati avionima. Marina i Darko već godinu i pol lete u Zemuniku i kažu da su se jednostavno zaljubili u nebo, ali ljubav im je bilo teško pretvoriti u život. - Kad se prođe prva selekcija i dobije prilika uopće doći na testiranje u Zemunik, tek se tada sjeda u avion UTVA - objašnjava Marina. Nakon letenja s instruktorom na kraju prve ispitne faze dobiva se prilika samostalnog pilotiranja. - Tek u tom trenutku čovjek u potpunosti shvati što mu se događa. Adrenalin udari u glavu, nevjerojatan je to osjećaj. Onaj tko to prođe i dobije priliku nastaviti školovanje, najsretniji je čovjek na svijetu i tada nestaju svi problemi. Ne razmišlja se o maloj plaći ili skromnoj floti koja možda na kraju neće omogućiti ispunjenje svih snova.
Marina dodaje da bi, ako ne bude pilotirala na modernom lovcu, jednoga dana željela postati članica Akro grupe, skupine pilota Pilatusa koji specijaliziraju akrobatsko letenje. U međuvremenu, kao i njezini kolege, osluškuje vijesti za koje vjeruje da će uskoro donijeti informaciju o moderniziranju borbene flote, američkim lovcima F16 ili švedskim Gripenima.
Njezin kolega Darko želi isto.
- Nakon završene Elektroindustrijske škole u Rijeci, razmišljao sam i o upisivanju medicine, maštao o tome da budem kirurg. No, prevagnula je ljubav prema avionima koja me obuzela još u djetinjstvu, koje sam proveo u gledanju silnih filmova na tu temu. Kad sam konačno uspio postati dio ove grupe, odmah sam znao da želim ići do kraja.
Darka danas zanimaju samo nadzvučni lovci, ratni avioni. - Naravno da bih bio sretan kad bih nakon završetka školovanja mogao sjesti i u MIG, no želja svih nas koji to želimo priznati je avion sa zapada. Hoću li to dočekati ili ne, teško je reći. Pratimo što se priča, najavljuje, a u međuvremenu uživam u letenju na Pilatusima kao i ostali moji kolege. Naša jedina motivacija je ljubav prema nebu. - kaže Darko. Darko i njegovi prijatelji u svakodnevnom životu profitiraju malo ili ništa od neodoljive privlačnosti pilota prikazane u brojnim filmovima, proslavljene nakon Toma Cruisa u Top Gunu. Zadar u koji ponekad izađu iz vojarne avijatičarski je grad. Svi o zrakoplovstvu "znaju sve", kako kaže, pa tu muljanja nema.
- Kada cure prilaze kadetima i pitaju ih što rade, a oni odgovore da lete, one pitaju "pa zar ona tri MIG-a još mogu letjeti?" - priča Darko u šali. A storija o Top Gunu čini se da je itekako inficirala i Darkove kolege, koji se u Zemuniku školuju za upravljanje helikopterima. Oni neće voziti lovce F16, jer ih je zapovjedništvo rasporedilo u helikopterske postrojbe, ali to ne smanjuje njihovu ambiciju da postanu ratni piloti.
Hrvatska trenutno nema helikoptera o kojima oni sanjaju pa nakon obuke na Bellu ni većina ovih pilota ne može biti sigurna u budućnost koju priželjkuje.
Miroslav Karaula iz Rijeke ne odustaje od svojih zamisli. Vjeruje da se ipak ima čemu nadati. - Vojsku i borbe zavolio sam još kao dijete, a rat u Hrvatskoj glavni je razlog što sam tu. Civilno zrakoplovstvo uopće me ne zanima i zato vjerujem da će se obistiniti najave o nabavci deset modificiranih helikoptera MI 8, odnosno njihovih borbenih verzija M171.
Istina, sada HRZ nema borbenih helikoptera, pa nam na raspolaganju ostaje prijevoz specijalnih postrojbi u akciju i spašavanje ranjenika. A san... san je možda sudjelovanje u nekoj mirovnoj misiji i prava akcija, no tko zna... - mašta Karaula. Dok se ne nabave moderniji zrakoplovi za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, ovih 20 izabranih u Zemuniku i dalje leti i uči.
U razgovoru s njihovim starijim kolegama lako je primijetiti da nada o novim letjelicama nakon nekoliko godina očito kopni.
S obzirom da su kadeti s kojima smo pričali već jedanaesta ili dvanaesta generacija pilota na školovanju, a da šansu za pilotiranje na MIG-u ovih dana dobivaju mladići tek iz pete klase, jasno je da vrijeme doslovno jede ambicije ovih ljudi. U nedostatku boljih rješenja, država koja ih je uz pomoć agresivnih reklamnih kampanja pozvala da postanu piloti ratnog zrakoplovstva, nudi im alternativna rješenja. Tako neki u Zemuniku ostaju kao predavači budućim naraštajima sanjara, drugi se priključuju posadama kanadera, dok se treći bave akrobacijama.
Na žalost, većina ovih mladaca koji puni nade ovih dana krstare nebom nad Zadrom u konačnici "svoja" krila ipak nikada neće dobiti. Ugovor koji su potpisali s MORH-om sadrži klauzulu koja će im onemogućiti zapošljavanje u civilnom zrakoplovstvu. Hrvatska je jedna od rijetkih europskih zemalja koja nakon školovanja svojim vojnim pilotima ne izdaje i odobrenja za civilni prijevoz, tako da bi njihova krila u konačnici mogla ostati slomljena, a pilotske nade Hrvatske - prizemljene.
Krešimir Raguž
Zbog neizmjerne ljubavi prema letenju i sreće što su među rijetkima koji su dobili priliku postati ratni piloti, nikad neće reći ni riječ protiv HRZ-a. Ali u glasovima ovih kadeta nemoguće je ne razaznati frustraciju zbog spoznaje da možda nikada neće postati piloti poput onih koji su ih inspirirali u djetinjstvu. Entuzijazma im ne nedostaje, a niti vještine u upravljanju trenažnim avionima i helikopterima. Ne nedostaje im, međutim, ni apsurda u ovoj fazi izobrazbe.
Obuka pilota provodi se na nenaoružanim švicarskim avionima, turboprop Pilatusima i na američkim helikopterima Bell. Oba tipa letjelica spadaju u kategoriju nekih od najboljih svjetskih letjelica za obuku. Zapovjednici im prenose vrhunsko znanje, no kad završe školovanje i postanu inženjeri aeronautike i vojni piloti u činu poručnika, situacija se stubokom mijenja.
Adrenalin
Nekoliko MIG-ova u voznom stanju koje HRZ posjeduje, premalo je za sve koji bi željeli njima upravljati, tako da čak i najbolji kandidati godinama čekaju na priiliku da sjednu za upravljače ruskih lovaca napravljenih još davnih 60-tih godina prošlog stoljeća.
S helikopterima je situacija još i gora jer su svi borbeni modeli MI 24 otpisani i zrakoplovstvo trenutno raspolaže samo s nekoliko transportnih MI 8.
Marina Bjelčić, 22-godišnja djevojka iz zagrebačke Dubrave tek je druga žena koja je dobila priliku upravljati vojnim avionom od 1992. godine. Društvo joj na nekoliko tisuća metara visine, pri brzinama od 450 kilometara na sat i krilima aviona samo tri metra udaljenima od onoga kojim sam upravlja, pravi Riječanin Darko Belančić. Njih dvoje trebali bi biti buduća elita zrakoplovstva jer samo najbolji dobivaju priliku upravljati avionima. Marina i Darko već godinu i pol lete u Zemuniku i kažu da su se jednostavno zaljubili u nebo, ali ljubav im je bilo teško pretvoriti u život. - Kad se prođe prva selekcija i dobije prilika uopće doći na testiranje u Zemunik, tek se tada sjeda u avion UTVA - objašnjava Marina. Nakon letenja s instruktorom na kraju prve ispitne faze dobiva se prilika samostalnog pilotiranja. - Tek u tom trenutku čovjek u potpunosti shvati što mu se događa. Adrenalin udari u glavu, nevjerojatan je to osjećaj. Onaj tko to prođe i dobije priliku nastaviti školovanje, najsretniji je čovjek na svijetu i tada nestaju svi problemi. Ne razmišlja se o maloj plaći ili skromnoj floti koja možda na kraju neće omogućiti ispunjenje svih snova.
Marina dodaje da bi, ako ne bude pilotirala na modernom lovcu, jednoga dana željela postati članica Akro grupe, skupine pilota Pilatusa koji specijaliziraju akrobatsko letenje. U međuvremenu, kao i njezini kolege, osluškuje vijesti za koje vjeruje da će uskoro donijeti informaciju o moderniziranju borbene flote, američkim lovcima F16 ili švedskim Gripenima.
Njezin kolega Darko želi isto.
- Nakon završene Elektroindustrijske škole u Rijeci, razmišljao sam i o upisivanju medicine, maštao o tome da budem kirurg. No, prevagnula je ljubav prema avionima koja me obuzela još u djetinjstvu, koje sam proveo u gledanju silnih filmova na tu temu. Kad sam konačno uspio postati dio ove grupe, odmah sam znao da želim ići do kraja.
Darka danas zanimaju samo nadzvučni lovci, ratni avioni. - Naravno da bih bio sretan kad bih nakon završetka školovanja mogao sjesti i u MIG, no želja svih nas koji to želimo priznati je avion sa zapada. Hoću li to dočekati ili ne, teško je reći. Pratimo što se priča, najavljuje, a u međuvremenu uživam u letenju na Pilatusima kao i ostali moji kolege. Naša jedina motivacija je ljubav prema nebu. - kaže Darko. Darko i njegovi prijatelji u svakodnevnom životu profitiraju malo ili ništa od neodoljive privlačnosti pilota prikazane u brojnim filmovima, proslavljene nakon Toma Cruisa u Top Gunu. Zadar u koji ponekad izađu iz vojarne avijatičarski je grad. Svi o zrakoplovstvu "znaju sve", kako kaže, pa tu muljanja nema.
- Kada cure prilaze kadetima i pitaju ih što rade, a oni odgovore da lete, one pitaju "pa zar ona tri MIG-a još mogu letjeti?" - priča Darko u šali. A storija o Top Gunu čini se da je itekako inficirala i Darkove kolege, koji se u Zemuniku školuju za upravljanje helikopterima. Oni neće voziti lovce F16, jer ih je zapovjedništvo rasporedilo u helikopterske postrojbe, ali to ne smanjuje njihovu ambiciju da postanu ratni piloti.
Hrvatska trenutno nema helikoptera o kojima oni sanjaju pa nakon obuke na Bellu ni većina ovih pilota ne može biti sigurna u budućnost koju priželjkuje.
Miroslav Karaula iz Rijeke ne odustaje od svojih zamisli. Vjeruje da se ipak ima čemu nadati. - Vojsku i borbe zavolio sam još kao dijete, a rat u Hrvatskoj glavni je razlog što sam tu. Civilno zrakoplovstvo uopće me ne zanima i zato vjerujem da će se obistiniti najave o nabavci deset modificiranih helikoptera MI 8, odnosno njihovih borbenih verzija M171.
Istina, sada HRZ nema borbenih helikoptera, pa nam na raspolaganju ostaje prijevoz specijalnih postrojbi u akciju i spašavanje ranjenika. A san... san je možda sudjelovanje u nekoj mirovnoj misiji i prava akcija, no tko zna... - mašta Karaula. Dok se ne nabave moderniji zrakoplovi za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, ovih 20 izabranih u Zemuniku i dalje leti i uči.
U razgovoru s njihovim starijim kolegama lako je primijetiti da nada o novim letjelicama nakon nekoliko godina očito kopni.
S obzirom da su kadeti s kojima smo pričali već jedanaesta ili dvanaesta generacija pilota na školovanju, a da šansu za pilotiranje na MIG-u ovih dana dobivaju mladići tek iz pete klase, jasno je da vrijeme doslovno jede ambicije ovih ljudi. U nedostatku boljih rješenja, država koja ih je uz pomoć agresivnih reklamnih kampanja pozvala da postanu piloti ratnog zrakoplovstva, nudi im alternativna rješenja. Tako neki u Zemuniku ostaju kao predavači budućim naraštajima sanjara, drugi se priključuju posadama kanadera, dok se treći bave akrobacijama.
Na žalost, većina ovih mladaca koji puni nade ovih dana krstare nebom nad Zadrom u konačnici "svoja" krila ipak nikada neće dobiti. Ugovor koji su potpisali s MORH-om sadrži klauzulu koja će im onemogućiti zapošljavanje u civilnom zrakoplovstvu. Hrvatska je jedna od rijetkih europskih zemalja koja nakon školovanja svojim vojnim pilotima ne izdaje i odobrenja za civilni prijevoz, tako da bi njihova krila u konačnici mogla ostati slomljena, a pilotske nade Hrvatske - prizemljene.
|
Tate su nam rekli "sine"
Marina Bjeličić i Antonija Trupinić, buduca pilotkinja helikoptera iz Nove Gradiške, prve su žene koje je HRZ primio nakon pet godina. Marina je od 1992. kada je započelo regrutiranje pilota tek druga žena koja upravlja zrakoplovom. Da bi ispričala kako je uopće dospjela dotle, Marina se vratila u djetinjstvo: - Moj tata je oduvijek bio zaluđen letenjem. Gledali smo dokumentarce, čitali knjige o avionima i odlazili na aeromitinge. Kad sam u 4. razredu MIOC-a išla na maturalac u Španjolsku prvi puta sam se vozila avionom. Čim sam se vratila kući tati sam rekla da želim postati pilot, a on mi se obratio sa "sine". Ubrzo sam, na čuđenje prijateljica, otišla u Ured za obranu i službeniku podnijela prijavu za Pilotsku školu. Čovjek me gledao u čudu i rekao mi "pa ti si žena!". Prijavila sam se, prošla sve selekcije i evo sad sam tu. - priča Marina nakon završetka leta na Pilatusu. Antonija je svoj odabir obrazložila prilicno jednostavno. - Kod mene je odluka da postanem pilot bila vrlo jednostavna. Pogledala sam Top Gun, ugasila televizor, došla kod svojih i rekla "to je to". Tata mi je, kao i Marini njezin rekao "sine" i pružio mi veliku potporu. - priča Antonija. Ona ne krije da joj je selektivno letenje na UTVI u Zemuniku, proces izbora najperspektivnijih, ujedno bilo i prvo iskustvo u avionu u životu. - Kad sam vidjela natječaj za pilote HRZ-a, odmah sam se prijavila. Došla sam u Zemunik i malo se razočarala kad sam vidjela UTVA-e jer sam valjda očekivala nekakav avion iz filmova. No, danas uživam u svakom trenutku i znam da nisam pogriješila - zaključila je. One nisu zainteresirane za razmatranje života žena među tolikim muškarcima. Kažu da se u njihovom poslu jedino na nebu vidi tko ima petlju, a tko ne. |
|
Nacionalno zrakoplovstvo jeftinije nego najam stranog
Kako bi u cijelosti razjasnio sve aspekte značaja nacionalne vojne flote, dozapovjednik Pilotske škole u Zemuniku bojnik Goran Huljev naveo je primjer susjedne Slovenije. - Slovenija za razliku od nas nema nadzvučne lovce i za zaštitu svog zračnog prostora koristi usluge talijanske avijacije. To rješenje toliko je skupo da su Slovenci od kada ga koriste mogli nabaviti i vlastite zrakoplove. Isto tako treba reći da je značaj vojnog zrakoplovstva vrlo bitna i iznimno visoka financijska stavka svake zemlje. Osiguranje civilnih letova iznad neke zemlje bitno bi poskupilo kad ta država ne bi mogla jamčiti sigurnost svoga neba, tako da rasprave o isplativosti održavanja flote nemaju nikakvu podlogu. - tvrdi Huljev. Dodaje i da stari modeli MIG-ova sasvim dobro služe. - Zbog jednostavnosti MIG-ova naše reakcije u kriznim situacijama toliko su brže od nekih vojski sa zapada da nam kolege iz inozemstva na tome zaista nemaju što prigovoriti. Također, stupanj znanja naših pilota neupitan je i vjerujemo da će s uvođenjem modernijih zrakoplova HRZ postati više nego solidna regionalna zrakoplovna snaga. |
Krešimir Raguž
Broj preporuka: 1
SLOVENKA U ŠOKU
Pronašli račun za koji nije znala: Došla po socijalnu pomoć i tamo doznala da ima - 16 milijuna eura
POČASNI STUDENT BEZUGLEDNOG UNIVERZITETA
