Objavljeno:  13.10.2008

Sanadera držati pod pritiskom

Odvjetnici su spremni staviti se na čelo hrvatskog naroda i mirnim putem dati do znanja da se ovako više ne može, tako je svoj poziv na građansku neposlušnost, spomenutu u kontekstu borbe protiv organiziranoga kriminala, objasnio Leo Andreis, predsjednik Hrvatske odvjetničke komore. Uvjeren da “mi moramo nešto učiniti”, on pledira da se “civiliziranim izlaskom na ulicu radi pritisak na Vladu i na sve institucije zadužene za sigurnost građana”.

Teško je zamisliti Andreisa kako maršira na čelu uličnih prosvjeda. Njegovu bi izjavu, vjerojatno, trebalo shvatiti kao izraz ogorčenosti, bijesa i osjećaja nemoći, što ih je strašno ubojstvo  Ivane Hodak izazvalo u velikom dijelu javnosti. Iako je uvjerenje da se nešto mora učiniti opće, iz Andreisove reakcije više govore emocije nego razum. Odvjetnici imaju mnogo efikasnije načine da se bore za vladavinu prava. Jačanje institucija pravne države na neki im je način u opisu radnoga mjesta. Usto, neki su se ugledni odvjetnici svojim prosvjetiteljski intoniranim izjavama i javnim angažiranjem već pokazali kao bolji dio inače mučaljive hrvatske intelektualne scene.

S druge strane, teško da bi odvjetnici mogli postati avangarda uličnih prosvjeda i zato što je pitanje tko bi ih slijedio. Javnost se s njima dosta teško može identificirati. Osim toga, za neke od pripadnika te profesije vlada uvjerenje da nisu samo branitelji kriminalaca, nego su i dio mafijaškog miljea. Kao predsjednik Odvjetničke komore Andreis bi toga morao biti svjestan.

Dosadašnji pokušaji izlaska na ulice ne mogu se smatrati uspješnima. Nisu to bili ni novinarski, dva puta, premlaćivanjem Dušana Miljuša, potaknuti prosvjedi. Štoviše, iako se između prvog i drugog skupa broj napada povećao, u međuvremenu je na pravdi Boga ubijen i mladi Luka Ritz, broj se prosvjednika smanjio. Ni spontana okupljanja koja su po većim gradovima uslijedila nakon ubojstva Ivane Hodak nisu bila masovna. Hrvatska definitivno nije Irska u kojoj su prije dvanaestak godina, nakon što je mafija ubila novinarku Veronicu Guerin, zaslužnu za raskrinkavanje nekih od najvećih dablinskih mafijaških bossova, izbile demonstracije koje su prisilile vlast da uđe u obračun s organiziranim kriminalom. Brzo su pohapšeni najveći kapitalci, Irska je promijenila zakone kako bi omogućila oduzimanje nelegalno stečene imovine, što se pokazalo kao jedno od najefikasnijih sredstava u borbi protiv mafije.

Na nekim našim portalima već se godinama vodi rasprava o tome tko u Hrvatskoj mora umrijeti da bi država, kao što je to učinila Irska, krenula na bandu. Može se reći da su novinari dosad prednjačili u prokazivanju kriminalnih struktura, ali iz mnogo razloga Hrvatska ne može imati svoju Veronicu Guerin. No, obaveza je svih građana kojima je stalo do poštenja i stabilnosti zemlje da vlast stalno pritišće porukom kako je ovaj put definitivno dosta. U tom pogledu i odvjetnici i novinari moraju biti u prvim redovima. Ne na ulici, nego u stvaranju određenog društvenog ozračja. Ako pritisak popusti, vlast će se lako opustiti, uvjerena da je sve u redu dok se ne izlazi na masovke. Ali narod ubijenih nada može biti još veći problem.
Jelena Lovrić