Objavljeno:  07.04.2007

Sander bi bio i drugi samo da ne ide u oporbu

Hrvatska ulazi u Europsku Uniju i NATO, a Ivo Sanader, hrvatski političar s najeksplicitnijim ambicijama (ne računamo li, naravno, Vesnu Škare-Ožbolt) sve te povijesne trenutke promatra - iz opozicije.

To je vizija koja je sada, pola godine prije izbora, teoretski jednako održiva kao i ona da, recimo, Hrvatsku kao premijer u EU uvede Ljubo Jurčić, nestranački poduzetnik, kojemu je sve političko iskustvo dosad bio onaj jedan ministarski mandat u tranzicijskoj, lijevoj vladi Ivice Račana.

Prije dvije godine toliko bi ih bilo stavilo ruku u vatru da se Sanaderovu zaletu predah ne vidi ni na kraju te prve runde i da nema te snage u opoziciji koja bi mogla ugroziti drugi uzastopni mandat HDZ-a, onaj u kojemu bi trebali napokon zaredati svi ti veliki događaji o kojima slušamo godinama.

No, Sanader u izbornoj godini najednom više ne izgleda kao Superman. Njegovoj se stranci sve teže odlijepiti prema uvjerljivom prvome mjestu. Čak i ovim u izvanrednim okolnostima, s karizmatičnim liderom koji se bori za život, SDP u anketama dostiže jednaku, ponekad i veću razinu podrške od one koju trenutačno ima Sanaderova stranka.

 Sanader u izbornoj godini najednom više ne izgleda kao Superman. Njegovoj se stranci sve teže uvjerljivo odlijepiti prema prvome mjestu. Najviše glasova u izbornoj noći može prebrojati i SDP. Ipak, teško ja zamisliti Sandera kako ide u oporbu u mandatu u kojemu Hrvatska treba ući u EU. Što će sve pokušati?

Predsjednik HDZ-a i Vlade nije uspio ostati jedini po kojemu se procjenjuje karakter i spretnost trenutačne vlasti. Iako je, kadrovirajući, činio gotovo sve da ga nijedan njegov čovjek ni u jednom trenutku ne pokrije vlastitom popularnošću, nekima je to ipak pošlo za rukom, i to u negativnom smislu.

Tako danas, recimo, već postoji cijeli pokret obožavatelja Ivice Kirina, ali ne njegova ministarskog doprinosa sigurnosti građana, nego drugih vještina: na primjer one da usred Sabora složi takve rečenice na kakvima bi mu mogli pozavidjeti naturščici iz emisija Željka Malnara.

Sanaderova osobnoga glasnogovornika Ratka Mačeka već crtaju kao Pinocchija: umjesto da se izborio za opći dojam o vjerodostojnosti Vlade, Maček se naopako uživio u ulogu fabrikanta iz sjene, već toliko duboko da imidž nepouzdanog čovjeka ne može popraviti sve i da ima još četiri godine do izbora.

Ministar Branko Vukelić bez kazne se izvukao iz dvije sumnjive trgovine, one s političkim mandatima u Karlovcu gdje je bio potpisao da kupuje jednog konkretnog čovjeka, vijećnika umirovljenika, i one druge, daleko ozbiljnije, kad je sjedio u Nadzornom odboru Brodosplita dok je netko otamo izvlačio novac. Kaznu je Vukelić zasad izbjegao, ali je Sanaderu ipak osigurao problem: onako kako se o Liniću pred kraj prošle vlasti govorilo zbog Lenca i Vrhovnika, tako se sada Vukelića povezuje za aferu Brodosplit. No, ne samo njega, nego i bivšega Sanaderova prijatelja Sinišu Poljaka koji je, doduše, kako je rekao sam Sanader, "zbog nesposobnosti" izbačen iz Nadzornog odbora te splitske firme, ali je i dalje "sposoban" da bude u odborima Zračne luke Zagreb i tvrtke Odašiljači i veze.

Da ne idemo preduboko u HDZ-ovu mrežu novopoznatih osoba, gdje bi se onda sigurno našao i agilni državni inspektor Kruno Kovačević, zastat ćemo još samo kod Sanaderove formalno najbliže suradnice, Jadranke Kosor.

Žena koja je uz snažnu aktivnost partijskog stroja bila čak dospjela u drugi krug predsjedničkih izbora, danas doseže skromnih 12 posto u Zagrebu, gdje vodi stranačku organizaciju, na ljestvicama popularnosti političara zbija se pri dnu, a mučno podsjećanje na to kako je i ona bila došla do stana, i tu je HDZ-ovku negativno izložilo u samoj završnici mandata, neposredno pred izbore.

Uz sve te probleme s vjerodostojnošću, koji kod HDZ-a naravno nisu samo personalna stvar, nipošto međutim ne treba podcijeniti Sanadera i HDZ. Njihova kampanja, za očekivati je, bit će agresivna u dva smjera.

Prvo, niz populističkih mjera programirat će baš za vrijeme prije izbora, kao što su to već bili učinili na kraju prošle godine, kad su imali problem s kontinuiranim značajnijim padom rejtinga. Drugo, prema glavnim izazivačima neće biti uviđavni, što je rizičan instrument borbe za vlast jer se, budu li ga neumjereno koristili, može u kritičnom trenutku okrenuti protiv njih samih.

No, uz sav angažman HDZ-u i Sanaderu lako se može dogoditi da u noći zbrajanja glasova ne uspiju postići pojedinačno najbolji rezultat, nego da se to, recimo, posreći SDP-u. Tu izjednačenost, uostalom, sugeriraju sve posljednje ankete. U tom bi zamišljenom slučaju predsjednik Republike Stjepan Mesić morao SDP-u dati priliku da pokuša sastaviti novu vladu. Promatrajući odnose na političkoj sceni, SDP-u bi to moglo i uspjeti.

No, ono što nas ovdje zanima jest kako bi se u tom trenutku postavio Sanader? Bi li on odmah priznao neuspjeh i pomirio se s odlaskom u opoziciju? Bi li krenuo na moguće SDP-ove partnere kako bi ih odgovorio od lijeve koalicije? Ili bi, možda, odmah ponudio koaliciju SDP-u i tražio za sebe, na primjer, mjesto ministra vanjskih poslova u vladi koja bi Hrvatsku uvodila u Europsku Uniju? Sve je, naravno, moguće, osim opcije da će Sanader u naponu snage jednostavno pristati preseliti se u opoziciju.

On će učiniti sve da, kao prvi ili, ako baš bude morao, kao drugi, ostane "u sedlu". Pitanje je, međutim, koliko bi SDP-u u tom pretpostavljenom slučaju da pojedinačno pobijedi odgovarao baš HDZ kao vladajući partner. Ali i to koliko bi nakon eventualnog poraza Sanaderu uopće ostalo snage u HDZ-u da uvjeri stranku u jednu takvu koaliciju, na čiju su se pomisao dosad svi uglavnom javno zgražali.

Ono što nas dakle čeka u drugoj polovici ove godine jest teška borba HDZ-a za održavanje na vlasti: to više nije samo stranka koju vuče Sanaderovo samopouzdanje, to je sada i stranka koju opterećuje teret prakse i svih posljedica troipolgodišnjeg vladanja Hrvatskom.

Nino_Djula@eph.hr



Nino Đula