Sarajevski filmski festival, koji je u petak počeo projekcijom filma "12.08 istočno od Bukurešta", tijekom vikenda potpuno se razmahao. Sarajevo je već razmazilo svoju publiku obiljem poznatih gostiju, pa je tako i ove godine.

Od prvog dana festivala u Sarajevu je slavni "indie" klasik Abel Ferrara (koji je Sarajlije već stigao šokirati svojim ćudljivim ponašanjem). U subotu navečer u glavni grad BiH sletio je i najčuveniji gost - Nick Nolte. I dok festivalu, dakle, ne manjka zvjezdane prašine, interes profesionalaca ipak je uperen u samo srce festivala. To je regionalni program koji je u prva tri dana donio tri nesavršena, ali na svoj način zanimljiva filma.

Rumunjski početak

Uloga filma otvaranja ove je godine pripala rumunjskom filmu "12.08 istočno od Bukurešta" redatelja Corneliua Parumboiua, koji je za ovaj film u svibnju u Cannesu dobio nagradu za najbolji debitantski film cjelokupnog canneskog programa. "12.08..." tako se pridružio sjajnoj niski rumunjskih filmova koji posljednjih godina žare i pale festivalima, pretvarajući ovu zemlju koja je nekad bila teška filmska zabit u europsku senzaciju. Dvanaest sati i 8 minuta koji se nalaze u naslovu Parumboiuova filma odnose se na točan sat i minutu kad je 22. prosinca 1989. Nicolae Ceausescu sjeo u svoj helikopter i pobjegao iz Bukurešta, što se smatra svršetkom komunističke diktature u Rumunjskoj.

Šesnaest godina poslije lokalna TV iz jednog provincijskog grada organizira emisiju u kojoj će evocirati sjećanja na slavni dan i istražiti kako su lokalni građani sudjelovali u prevratu. TV voditelj u studio poziva dvojicu prominentnih nosilaca malomišćanske "oporbe", koji se u studiju  hvastaju svojim demokratskim zaslugama. Na njihovu nesreću, u emisiju se počnu javljati i građani, a njihov rašomon nepodudarnih sjećanja prilično se kosi sa "službenom verzijom".

Krive note u scenariju

Već i iz izloženog se vidi da se Parumboiu ismijava s tipično istočnoeuropskim boljkama konvertitstva i naknadne političke pameti, boljkama koje, nažalost, jako dobro poznajemo i mi doma. Duhoviti film rumunjskog autora bilo je lijepo pogledati, ako ništa drugo da vidimo da neke pojave i neki mentaliteti nisu samo naša specijalnost.

Parumboiuov film ovdje je u Sarajevu prikazan izvan konkurencije. Tijekom vikenda, međutim, vidjeli smo i prva dva filma u borbi za nagrade. Jedan od njih je "Gospođica" švicarske redateljice Andree Štake, dakle film koji je prije nepuna dva tjedna u Locarnu osvojio uglednog Zlatnog leoparda. Taj nam je film bio dodatno zanimljiv i zato što u njemu igra nekoliko hrvatskih glumaca: Marija Škaričić, Zdenko Jelčić, te povratnica na ekran nakon silnih godina Ljubica Jović.

"Gospođica" je komorna psihološka drama koja se temelji na opreci dva po svemu suprotna lika. Ruža (Mirjana Karanović) srednjovječna je imigrantica, vlasnica kantine koja je ogrubjela od emigrantskog života i misli samo na novac. Ana (Marija Škaričić) mlada je useljenica s dijagnosticiranom leukemijom. Premda joj je ostalo još malo života, Ana neštedimice daje svima oko sebe i poput anđela rastvara krutu koru Ružine nedodirljivosti. U svojoj "Gospođici" debitantica Štaka pokazala se definitivno kao bolji redatelj nego scenarist.

Scenarij "Fraulein" često zaječi krivom notom i ima dosta nezgrapnosti, pretjeranog ekspliciranja i ponavljanja već očitog. Štaka, međutim, te trapavosti nadoknađuje elegantnom vizualnom kulturom i preciznim, kultiviranim stilom koji malo podsjeća na Krzystofa Kieslowskog.

Duhovit srpski film

Drugog dana konkurencije Sarajevo je pak donijelo i prvog pravog "crowdpleasera" glavnog programa. Riječ je o mozaičkoj komediji "Sedam i po" koju kao autor potpisuje beogradski redatelj i scenarist Miroslav Momčilović. Momčilovića pomniji filmofili poznaju kao scenarista filma "Kad porastem, biću kengur" koji je 2004. režirao Radivoje Andrić i koji je u Srbiji imao 250 tisuća gledatelja.

Momčilović je nakon tog filma odlučio raskinuti suradnju s redateljem i okušati se u novom projektu sam u režiji.

"Sedam i po" sastoji se od sedam priča iz novog Beograda, od kojih svaka ilustrira jedan smrtni grijeh. Tako u priči o gramzivosti dvojica mulaca šalju Maradoni lažnu videotraku s porukom da im pošalje novce za operaciju u Moskvi. U priči o bludu pedofil se na internetu lažno predstavlja kao tinejdžerka, ali na vrata primami tek drugog pedofila. Priča o proždrljivosti zbiva se uz švedski stol na jednom otvaranju izložbe, a priča "Lijenost" bavi se dvojicom provalnika koji odluče obiti stan na 23. katu, ali otkriju da je lift u kvaru.


























Svih se sedam priča na koncu ulijeva na jedno mjesto - odjel hitne pomoći. Moram priznati da odavno nisam vidio film koji sadrži takvo obilje originalnih i duhovitih ideja kao što sadrži "Sedam i po". Nažalost, taj sjajni materijal jednim je dijelom potkopan Momčilovićevom nesigurnom, a povremeno i amaterskom režijom. "Sedam i po" film je čije se slabosti mjere na kile, ali pokraj svih tih mana ima jednu bitnu vrlinu koja se ne može falsificirati ni napumpati: stvarno je prokleto duhovit.

Jurica Pavičić